Režimi koji decenijama svoju sudbinu vezuju za jednu ličnost u svijetu su prepoznati kao diktatorski. Takvi režimi opstaju i zato što svi koji njima pripadaju moraju misliti glavom šefa režima. Pravo na slobodno mišljenje je unaprijed osuđeno na kaznu. Oni koji uspiju spasiti sopstvenu glavu zbog saopštenog stava suprotnog stavu šefa režima to mogu smatrati svojim najvećim uspjehom
Srećan Vam rođendan gospodine!
Mi nećemo nikada zaboraviti da ste jedini crnogorski političar koji je u godini u kojoj su izbori, ponosno pošao na izdržavanje zatvorske kazne, zbog onoga što se ni u košarci ne bi smatralo faulom.
Bliži se dan kada će i oni koji su Vam namjestili „robiju“, Vašim i našim činjenjem doći na red da služe svoje kazne, a imaće problem jer neće znati ko koga prije hapsi.
Svako, ko zdravorazumski rasuđuje, povjerovao bi da će se, u vremenu evropskog puta Crne Gore, naći u režimskim strukturama neko, ko će hladne glave upozoriti: „Nemojmo praviti štetu najviše samima sebi slanjem na robiju jednog profesora srpskog jezika, vrsnog pjesnika, poslanika Crnogorskog parlamenta, i uz to lidera jedne opozicione partije. Šta će nam to, i kako to pravdati pred Evropom i građanima Crne Gore? Tako nešto je kratkovido i nesmotreno, čisti autogol za aktuelnu vlast.“
Ali horsko jednoumlje DPS-a ne trpi zdravorazumsko prosuđivanje i solo nastupe, zbog čega bi se upravo kao bumerang to moglo vratiti partiji na vlasti za predsjedničke izbore. Rigidna odluka o hapšenju Kneževića samo je znak pomračenja umova u režimskim krugovima koji su izgubili osjećaj mjere za stvarnost. Ona je produkt slijepog revanšizma bez ostatka. Ali se time previđaju očekivanja da današnja Crna Gora, čuveni „lider u regionu“, ne bi trebalo da trenira strogoću pred domaćom i međunarodnom javnošću hapseći pjesnike i političke protivnike zbog neubjedljivog povoda kao što je guranje s policajcem tokom nasilnog razbijanja mirnih demonstracija.
Ovog puta zakona se slijepo drže oni iz vrha vlasti, koji inače već godinama gaze sve zakone i sudove, kao ekspoziture režimskih naloga. To su upravo oni, čiji se najviši državni interesi pokazuju kao njihovi najniži privatni interesi, u trci za harčenjem Crne Gore, ili onoga što je od nje još moguće harčiti.
Jedan broj moćnika režima vjerovatno je stao na stanovište da im je u svjetlu ulaska u NATO sad sve dozvoljeno, pa i treniranje strogoće preko svake mjere. Neki sigurno zadovoljno trljaju ruke, i uz pakostan osmijeh podsjećaju da je Knežević preglasno govorio protiv vlasti, a tako nešto u „demokratskom“ Montenegru mora podleći montiranim procesima, pa onda i robijom.
Kako god, moćnici iz vrha vlasti, koji upravljaju sudovima, tužilaštvom i policijom, riješili su da primjerom Kneževića „pouče“ građane pred predsjedničke izbore kako će proći svi koji se ne dive dometima, više ne mlađane, nego već i vremešne Montenegro elite.
A kad god se izgubi osjećaj mjere, lako dolazi do kontraefekta, i stvaranja raspoloženja u narodu, nepovoljnog po vlast, posebno pred izbore. Građane nije preporučljivo baš pretjerano začikavati. Nijedna mudra vlast pretjerano ne testira građanski prkos, koji može produkovati neobične rezultate tokom glasanja za predsjednika Crne Gore. Tu treba postupati odmjereno, a ne ostrašćeno slati na robiju predstavnike opozicije, intelektualce i umjetnike. Narod, kao narod, često je ćudljiv, s nepredviđenim reakcijama kad dara prevrši mjeru, pa olovka počne da zaokružuje suprotno očekivanom, nova imena i nove ljude.
Režimi, po čijem nalogu u tamnicu odlaze intelektualci, pisci i politički neistomišljenici, obično najavljuju kraj samima sebi. Nešto slično moglo bi se desiti i DPS-u, kao političkom mastodontu, koji se osvježava političkim botoksima, ali ne toliko da mu se ne prepoznaje već ogromna pređena politička kilometraža, nakon čega se dospijeva i u staro gvožđe.
Uz sve to ide i otužna, prevaziđena režija vladajuće partije da do potonje ure ne saopšti ime svog predsjedničkog kandidata, ali je oduševljenje javnosti splasnulo i prije kraja, a ovacijama ni traga. Jer sve to ipak liči na stare, već ovještale trikove DPS-a, na skupocjenu, a razbijenu porculansku vaznu.
Pritom, iako poneki opozicionari, ili „opozicionari“, još vagaju šta će i kud će, izgubljeni u vremenu i prostoru, primjer prof. dr Đorđija Blažića nimalo nije nasumičan. Blažić se mudro uzdigao upravo u trenutku kad je to morao učiniti, i zadobio simpatije progresivnog dijela građana dajući svesrdnu podršku Mladenu Bojaniću kao predsjedničkom kandidatu.
Treba imati u vidu da Bojanić kao ličnost i političar nimalo nije za potcjenjivanje. Počeo je odlično i odlučno, pa bi ova dva priloga mogao iskoristiti i kao moto svoje predsjedničke kampanje. Stiče se jak utisak da je on ličnost, koja može pokrenuti ustajalu režimsku baruštinu, i iznenaditi mnoge. Naprosto, bilo je i vrijeme da se pojavi.
Zato nedovoljno ubjedljivo zvuči izjava Đukanovića da će pobijediti već u prvom krugu. Jer možda neće ne samo u prvom, nego ni u drugom. Ali vidjećemo. Nek sve ide svojim putem, i mirno. Smjena vlasti se osjeća u vazduhu, i Crna Gora ne smije propustiti šansu da krene naprijed, sa promjenom sistema vrijednosti i okoštale svijesti u režimskim bastionima odakle se naručuju hapšenja.
Tokom kampanje za predsjedničke, a i lokalne izbore, Milan Knežević, pjesnik, profesor, poslanik, i lider DNP-a, biće u zatvoru… Kampanja partija, koje podržavaju Mladena Bojanića, biće, s jedne strane, oslabljena odsustvom Kneževića. Ali i to odsustvo, kao halo-efekat, može donijeti na glasanju odgovor građana kakav režim ponajmanje želi, a već realno očekuje.
Knežević će svojom pojavom i činom mirnog odlaska u zatvor, da bi ličnim primjerom potpomogao mirnu kampanju Mladena Bojanića, zasigurno uticati na opredjeljenje birača. A oni tim prije vide kuda ih vodi sadašnja vlast, koja ne preza ni od čega u hipnotičkoj želji da se održi, a sve drugo joj je sporedno i bez značaja.
Uostalom, Bojanić ima sve izglede da ujedini opoziciju i ne samo za predsjedničke izbore, nego i na duže staze. I već se pokazuje kao prava ličnost koja stupa na političku scenu u pravom trenutku. Ko to ne prepozna, pogriješiće isto na duže staze.
U dvadeset prvom vijeku u maloj Crnoj Gori kreću inkvizitorski progoni opozicionih lidera kao 1948. godine, uz Vladino seljačko, primitivno poimanje savremenog trenutka u kojem se nalazimo. A premijer Marković potpuno mirno objašnjava građanima Crne Gore u intervjuu za TVCG da je Svetozar Marović naprosto nedostupan državnim organima, kao da je u Brazilu, ili na Marsu, a ne u dotičnoj Srbiji. Uz ovo, Knežević je u zatvoru što je gurao policajca, a lice, koje je tokom gušenja protesta opozicije udarilo Kneževića i nanijelo mu povrede, uopšte nije ni procesuirano do dana današnjeg.
Ovakvi detalji predstavljaju klasične primjere dvostrukih aršina, i farsičnog zavitlavanja s pravnom državom Crnom Gorom, gdje sve može, ili ne može, zavisno od toga jesi li uz vlast ili ne. I zato, kao u poemi Bećkovića, konačno neko treba da ode i, kao u vunenim vremenima, za sve šta čini, premijera direktno “prijavi u Kolašin”.
Režimski nadobudni moćnici, koji su izgubili osjećaj za vrijeme i prostor, treba da se zamisle nad činjenicom da im je jedan od opozicionih lidera, poslanik, profesor i pjesnik, na robiji. Blažić je napustio izbornu trku dajući punu podršku Mladenu Bojaniću, iza kojeg je stalo više opozicionih partija nego ikad do sada: tri partije DF-a, Demokrate, URA i SNP. Po svemu sudeći, na izborima će kandidatu režima biti mnogo komplikovano. Pa nek sad na vrijeme razrade još jedan scenario za državni udar broj 2. Valjaće im za situaciju kad izgube predsjedničku trku.
U međuvremenu bi trebalo da se ipak nađe neka zdravorazumska osoba čak i u vrhu režima, i naloži da se Knežević pusti sa robije, da se Crna Gora do kraja pred svijetom ne bruka kao posljednja oaza diktature. Iako se svi pozivamo na Marka Miljanova, u praksi se previđa da treba sačuvati druge od sebe. Robijanje Kneževića će najviše koštati upravo režim gubljenjem glasova i ogorčenjem poštenih građana.
Može li se Crna Gora sedamdeset godina kasnije odbraniti od oživljavanja politike Informbiroa, koja je mnoge porodice u Crnoj Gori zavila u crno i u kojoj su pojedini crnogorski poslušnici bili najodaniji podanici tadašnjim vlastodršcima u satanizaciji svoje braće? Da li to režim uvođenjem sankcija vjekovnim prijateljima i proganjanjem političkih neistomišljenika obilježava sedamdeset godina golootočke golgote?
Uvijek je bilo onih koji su sudili oslanjajući se isključivo na kaprice i prohtjeve šefa režima, ali čini se nikad ovako traljavo, brutalno, sramno. Robert Muzil nam je u svom „Čovjeku bez svojstava“ dao pogodnu dijagnozu za takvo stanje stvari, nazivajući ga „kakanija“. Ovdje nije riječ samo o poziciji u kojoj je degradirano društvo, institucije, država, već i pojedinac. Jer odsustvo reda u državi emanira nered u duši građanina, i vice versa.
Ko može zaboraviti 128 srpskih svetinja, crkava i manastira, koji su od 1999.godine spaljeni i oštećeni, mnogi od njih pretvarani u deponije i javne toalete? Ko može zaboraviti hram Bogorodice Ljeviške, hram Svetog Spasa, manastir Devič, crkvu Sv. Jovana Preteče, i mnoge druge? Da li su sve nevine žrtve s Kosova i Metohije, njene svetinje i kulturno-istorijski spomenici toliko jeftini da ih se Srbija pod pritiskom međunarodne zajednice treba tako lako odreći?
Početak slobode je sloboda sama. Čovjek postaje ono što čini i sebe definiše svojim djelima. (Sartr) Mi smo zbir svojih odluka i kao takvi dovršeni tek u trenutku svoje smrti.
U Crnoj Gori su uvijek stradali hrabri, pametni i obrazovani ljudi. Danas se ološ toliko namnožila da je časnim i poštenim ljudima gotovo nemoguće da dođu do izražaja i istine. Zgražavam se pred tom činjenicom i plašim se da smo dotakli dno i vratili se čitav vijek unazad i da su montirani politički progoni i suđenja političkim oponentima postali moćno oružje režima za skretanje pažnje s katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se nalazimo.
Crna Gora je danas, bez sumnje, puna crnih kutija, koje su, pod posebnom prismotrom države, i čije bi otvaranje do kraja razotkrilo svu surovost ove vlasti, koja se ničega ne libi da bi se dodvorila stranim mentorima i da bi sačuvala nezakonito stečeno bogatstvo
Zastrašujuće je i priznanje bivšeg ministra policije Konjevića da su u noći 24. oktobra 2015. godine u zgradi DB-a on, Milo Đukanović i Duško Marković, tadašnji šef tajne službe, dogovarali scenario kako razbiti mirne građanske proteste opozicije. U sudbonosnim trenucima za budućnost Crne Gore mnogo je bitnije kako će se prema novim izazovima odnositi opozicija, nego šta će raditi režim.
Nijesam imao namjeru da ga pitam gdje je politički angažovan, ali on kao da je jedva čekao da mi kaže da je na putu koji slijedi moja partija. „Nijesam te podržao kad si pristupio Demokratskom frontu, jer sam vjerovao da ljudi koji su u tom trenutku vodili partiju koju smo, između ostalih, i ti i ja osnivali, iskreno rade na njenom jačanju. Kada sam shvatio da nije tako, ali i da su oni koji su me ubjeđivali da vi to radite sebe radi nedugo zatim demantovali sebe i napustili partiju, odlučio sam da se vratim svojim prijateljima, jer ste jedini do kraja ostali posvećeni idealima koje smo sada već davne 1997. godine zajedno postavili kao cilj, od kojeg nećemo odustati. Istina, više nikada neću uzeti člansku kartu bilo koje partije, ali ću slijediti ideju koju smo zajedno gradili.“
Tačno se zna ko drži do kontinuiteta dokazivanja istine i borbe za istinu, a ko se povija kao slamka na vjetru od izbora do izbora mijenjajući politička i sva druga uvjerenja. Zato će i naredni predsjednički izbori pokazati, da li se iza navodne bitke za predsjednika krije bitka za istinsku Crnu Goru ili samo još jedna u nizu bitaka za liderstvo u opoziciji?
Ne može da se promijeni Crna Gora, a da sve ostane isto. Da Milo vlada, a da se opozicija međusobno svađa. Da se svi zabarikadiramo u partijske rovove i režimo jedni na druge. Da bi se promijenila Crna Gora, svako od nas mora, pomalo da se promijeni.
Svako ko milicijom pokušava da zaštiti sebe i ustavni poredak od svog naroda koji štrajkuje – doživjeće siguran krah.“ (Milo Đukanović, Žuta greda, 1988.)
Hoće li se kandidovati? Otac nacije. Obnovitelj tekovina. Najviši sin naših naroda i narodnosti.
Hoće li nas opet povesti svojom premudrom rukom? Sa skupocjenim satom. Preko Atlantika.
Hoće li nas, onako dalekovid, trijumfalno uvesti u američki Koloseum, zajedno sa kečerima i starletama?
Hoće li nas iznova učiti demokratiji i vladavini prava? Taj kauboj. Bastadur. Sa Divljim zapadom u srcu. Bacajući pokajnički pogled ka Karpatima pritom.
Hoće li nas voljeti, opet, naš košarkaš „pobjedničkog duha“? Oslobodilac. Plemenik. Kralj među tajkunima i tajkun među kraljevima.
Zašto se ne kandiduje? Možda nam je nešto zamjerio? Da nije onaj Filip moleći ga pretjerao, pa se sramežljiv iz skromnosti snebiva? Da se nije Duško odmetnuo? Da nije što Pens ili Kurc, ne bilo primijenjeno?
Njegova kandidatura je jedino svjetlo na kraju tunela, poslednja dionica auto puta, najviša retorička forma socijalnih davanja.
Ako Ga ne predlože, ili se On, sačuvaj Bože, ne prihvati, ne vrijedi ni glasati. Jer glasanje je lični, takoreći intiman čin, kao poljubac ili preljuba. Kako varati, ako On, majstor izbornih prevara, nije u igri?
Šta bi činila cijela vojska kibicera i doušnika bez njega kao kandidata? Za koga bi očijukali, nadzirali, ucjenjivali? Sa čime bi izašli pred Roćena, Katnića, Pažina „i pred druge srpske vitezove?“
Zašto nas muči? Koga da očekujemo „ovdje na agori“, ako Njega nema? Hamlet kaže: „spavati, spavati“, ali kako da usnimo bez vođe i kormilara. Demokratičnost je ionako čist avanturizam, suvišna sloboda izbora, proceduralna shizofrenija.
Ako neko trči ne gledajući kuda ide i ne znajući kako glasa, treba odnekud doći i uloviti ga. Kao onaj „lovac u žitu.“
Gdje si, naš lovče? Ima dana koji nisu trebali svanuti. Zar da nas ostavi naš Kum, naš hajduk, naša Britva? Sublimacija naše gorštačke razobručenosti.
Bez ubjeđenja, bez sistema i ideologije, oslobođeni od svega i prijemčivi za sve, kadri da usvojimo ćud i kaprice svake vlasti, bez tebe poput Don Kihota jurišamo na vjetrenjače. Blažove. Pardon, Acove.
Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Evo, usplahirila se opozicija. Predlaže. Prijeti. Kao članovi tvoje partije i nedogmatična bića, uvijek spremna na kompromise, skloni smo padu. Ne dopusti da pokleknemo u ovoj groznici iščekivanja.
Vrati se, Šefe! Dođi iz Dubajia. Sa Briona. Iz penthausa. Dođi i kandiduj se! Onako visok i vječno mlad. Sa svojim organizovanim kriminalnim grupama.
Dođi svojima!
Jer, „varvari“ svakako „ne čekaju na granicama. Oni već dugo nama vladaju“ (Alasdair Macintyre).
Vijesti
Možda zato ne razumijemo ovo vrijeme mi koji smo dio života proživjeli u državi gdje ste mogli zaspati u parku, na klupi, a da vas niko ne uznemirava, gdje vas niko na ulici ne bi mogao napasti, a da vam slučajni prolaznik ne bi pritekao u pomoć, gdje su se ljudi maksimalno poštovali i pomagali i gdje smo bili bezbjedni svuda i na svakom mjestu. Nažalost, više ništa nije kao prije. Izgubili smo ono najbitnije – kako postati i opstati čovjek u pravom smislu te riječi, jer je najveća ljudska vrijednost za sva vremena- biti čovjek.
Da li je municija u vozilu bila dio nekog planiranog terorističkog napada i da li u tome ima elemenata inostranosti? Da li su svi automobili iz pratnje visokih DPS funkcionera potencijalni automobili bombe? Shodno već ustaljenoj praksi, ne bi me začudilo da režim optuži nekoga iz opozicije da su upravo ljudi iz njihovih redova podmetnuli municiju i suzavac i da iza svega stoji Rusija?
Kao i što sam mnogo puta čuo da je put do istine mukotrpan i dug. Toga je, vjerujem, bio svjestan i moj partijski kolega Milan Knežević kada je krenuo na put demokratske borbe za slobodnu Crnu Goru. Zato vjerujem da njegov trud neće biti uzaludan, kao što ni borba za slobodnu Crnu Goru neće biti uzaludna, ma koliko dugo trajala.
Ovdje je narod navikao da živi s istorijskim prevarama, koje nam ne dozvoljavaju da na stvari gledamo onako kakve one jesu. Mnogo toga se već izdešavalo pred našim očima, a mi sve to mirno prihvatili, a da nijesmo svjesni da Crna Gora više nije naša i da smo je, neko svjesno, a neko nesvjesno poklonili drugima.
Meni je odavno jasno da na putu smjene režima ne stoje ni Milo Đukanović ni DPS. Na tom putu stoji američka i briselska administracija čiji je Crna Gora protektorat. Uvjeriće se građani Crne Gore jednoga dana kada se sve tajne otkriju da ovo moje upozorenje nije bez osnova. Ali, to mi i nije neka velika utjeha, kada jednom broju građana nije i neće nikada biti. To što onima koji ih savjetuje može pasti na pamet da osmisle krađu izbora graniči se sa nevjerovatnim. No, sve više sam ubijeđen da scenario za izborne krađe pišu njihovi sponzori sa strane, jer više i nije tajna da američke pudlice oličene u crnogorskim režimlijama bespogovorno izvršavaju sve zadatke.
U svojoj istoriji Crna Gora na važnim političkim funkcijama nikada nije imala više lopova i lažova. Krade se i laže na svakom koraku. Postalo je primitivno ili, kako bi rekli mladi, demode biti častan i pošten jer je to u sukobu sa zvaničnom politikom režima. Časni i pošteni su politički nepodobni i njih treba držati podalje od onih mjesta gdje mogu imati uvid u krađe i zloupotrebe.
Crne Gore koju su karakterisali hrabrost, solidarnost, uzajamnost, istrajnost i skladni međuljudski odnosi, više nema. Diktator je stvorio ulizice, poltrone, požmirepe, podrepice, sebične i od crnogorskih korijena odvojene ljude. Crnoj Gori treba nova, svježa krv mislećih, moralnih koji će poštovati ljude, pravednost i plemenitost, koji će ugraditi sebe u službu pravde i istine.
Na sceni je svojevrsna degradacija svega i svačega. Zato svi koji želite promjene, oprez! Otvorite četvoro očiju na biralištima. Naročito vi kojima je povjereno čuvanje glasačkih kutija na biračkim mjestima. Ne vjerujte u riječi članova biračkih odbora koji su tu u ime vlasti i koji po pravilu uvjek govore:„Tu smo, kao i vi da ovo završimo ljudski i pošteno“. Poslije ovih riječi po pravilu slijedi krađa.
Zašto država Crna Gora te mlade ljude koji su nas toliko puta na raznim takmičenjima obradovali vrhunskim rezultatima nije dostojanstveno dočekala sada kada ti rezultati nijesu bili na nivou njihovih realnih mogućnosti? Svjetski poznata i priznata imena kao što su Bojana Popović, Katarina Bulatović, Mlađan Janović i mnogi drugi nijesu to zaslužili… Naprotiv, zbog svega što su dali crnogorskom i svjetskom sportu, bez obzira na njihove učinke u Riju, zaslužuju svako poštovanje.
Građani Crne Gore konačno moraju znati da je ova vlast bez duha, nihilistična i cinična. Ljude koji se godinama sklanjaju od vlasti, njene iracionalnosti i uvjerenja da je njoj sve dozvoljeno moramo ohrabriti i upozoriti da vremena za čekanje više nema. Crnoj Gori je potrebna građanska hrabrost, hrabrost da se suoči sa istinom.
No, suština svih izbora bi morala biti da ne dozvolimo da o našem glasu odlučuje neko drugi, neko kome smo predali ili ustupili glas. Glas koji je izraz naše slobodne volje, ima najveću težinu pa i po cijenu da smo pogrešno izabrali.
Koliko sam puta slušao ljude raznih zanimanja kako vladavinu Mila Đukanovića i stanje u Crnoj Gori dovode u vezu sa vođom iz pripovjetke poznatog srpskog pisca Radoja Domanovića. Tako je nedavno moju pažnju privukao neobičan tekst na koricama knjige pisca iz Pančeva Miloša Nikolića pod nazivom „Domanović po drugi put među nama”
Režim je 24. oktobra 2015. godine učinio sve da ugasi žižak koji je treperio nad Crnom Gorom u vijeku u kom se brutalnom upotrebom sile nastoje upropastiti naše velike ideje i snovi o slobodnoj i srećnoj državi. Žižak svojim postupcima pokušavaju ugasiti i oni koji su bili u obavezi, zbog građana koji su im dali glas na izborima, da se pridruže protestima umjesto što su pošli uz skute režima i tako po ko zna koji put spasili bolesnika koji je čekao sudnji dan prikačen na infuziju.
Svjedoci smo rastakanja i raspadanja moralnih normi i etike društva u kom živimo. Riječi ”čast”, ”poštenje”, ”dostojanstvo” postaju arhaizmi. Popularnije je hejtovati, šerovati, ugraditi silikone i napraviti selfi, reketirati, krasti i lagati nego živjeti časno i pošteno.
Način na koji je formirana takozvana vlada izbornog povjerenja u Crnoj Gori i neki ministri iz redova opozicije koji su se u njoj našli potvrdili su moje više puta iskazivane stavove u javnosti da ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerka otkrije svoj trag
Hrabri i prkosni čovjek koji ni po koju cijenu nije htio da proda svoju vjeru i srpske korijene, iako je živio teškim i mukotrpnim životom. Više je volio da umre od gladi nego da izda svoja uvjerenja i izgubi čast. Režim ga je godinama proganjao i stavljao pred velika životna iskušenja. Pred njim je bio izbor ili da odustane od borbe ili da nastavi da živi u bijedi i siromaštvu i umre kao pošten i častan čovjek.
