Na koji god kriminal aktuelne vlasti udarite, izgleda da u krajnjem udarate na interese moćnih zapadnih zemalja i oligarhija koje su ovakvu vlast instalirale u Crnoj Gori. Zato se niko u tom „civilizovanom i demokratskom“ svijetu ne buni protiv očiglednog i bahatog kršenja Ustava i zakona i privatizovanja države od strane prve familije. Oni koji su bili blizu državne kase uzeli su velike pare pa se prave ludi kao da o tome ništa ne znaju. Šta preostaje čovjeku umornom i obezglavljenom od svega bez da se bori ili odustane od borbe?!
Kada jedno društvo zapadne u tzv. negativnu spiralu, a naše je očigledno odavno zapalo, kozmetičke popravke samo pogoršavaju stvari. Dakle, ovdje su potrebne korjenite promjene. Institucije koje bi trebalo da budu mjerilo čovječnosti i morala, dotakle su dno. Ako se jednog dana desi promjena vlasti, a mora se desiti, ništa se neće promijeniti ako se ne zabrani nekim ljudima da se više ikad bave poslom kojim su se bavili. To bi bila blaga kazna s obzirom na beskrupulozno i dugotrajno trovanje čitave nacije lažima i nezakonitim poslovima. Ne mogu se svi zaklanjati i kriti iza jednog čovjeka. Svi pojedinačno moraju snositi odgovornost za igru koju igraju u kolu koje vodi kolovođa.
Biti hrabar znači izabrati istinu ili boriti se za nju bez straha, pritom ni u podsvijesti ne razmišljati o sopstvenom interesu. Međutim, kada je Crna Gora u pitanju, treba unaprijed računati da će ta borba biti duga i neizvjesna. Dokazati istinu u državi u kojoj je vlast sve podredila lažima đavoljski je teško. Pritom, svakim danom je sve više onih koji su izgubili slobodu onog trenutka kada su sami pristali da ne učestvuju u donošenju odluka kojima se rješava naša sudbina ili su poklekli pod pritiskom vlasti. Kada žrtvujete ličnu slobodu za opšte dobro, to je najveća žrtva koju neko može podnijeti, čak veća i od samog života. Prvi na udaru režima su upravo istinski predstavnici Srba, poput Milana Kneževića, koji se hrabro bori za očuvanje istinske, njegoševske Crne Gore. Proganjaju ga inspiratori zla, pakosti i ljubomore. I ne mogu mu ništa. Zato što je odbacio sve za šta su drugi spremni da cvile, puze i mole. To što se vlast okomila na Milana Kneževića govori da su ga nominovali kao najozbiljnijeg političkog protivnika, pa čine sve da ga onemoguće da u punom kapacitetu učestvuje u političkim dešavanjima koja nas očekuju u narednoj godini.
Tu prvenstveno mislim na naredne parlamentarne izbore. Srbi u Crnoj Gori imaju obavezu da očuvaju vjekovnu nacionalnu autentičnost, vjeru, jezik, kulturu i istoriju na čvrstim temeljima koji se neće mijenjati od danas do sjutra. Srbi ne smiju dozvoliti mogućnost nacionalnog sunovrata bez povratka. Oni moraju ostati svoji na svome slijedeći duh predaka.
To mora biti naša linija života od koje, po cijenu svega, ne smijemo odustati. Upita me prije neki dan mladi kolega šta je to bilo drugačije u vrijeme moje mladosti. „Zašto kažete da ste bili srećniji i da ste bolje živjeli?“ Odgovor je više nego jednostavan. Male su bile razlike između bogatih i siromašnih. Živjelo se pravičnije, oni iz imućnijijh porodica to ničim nijesu pokazivali, niti su se zbog toga bahatili. Seljak je bio bogatiji nego što je danas. Imao je sve što mu je bilo neophodno za normalan život. Puno više se radilo. Bilo je više solidarnosti i iskrenosti jednih prema drugima. Više smo se međusobno poštovali i uvažavali. Za nas se nijesu trebali pisati zakoni. Postojala su nepisana pravila koja smo svi poštovali i kojih smo se pridržavali. Ona su bila obavezujuća za sve, i poštovanija od tone zakona koji se danas donose, a ne važe za privilegovane. U Crnoj Gori se danas pomaže onima koji imaju sve. Tako smo ovih dana bili svjedoci izjave predsjednice Vrhovnog suda, Vesne Medenice, da je tražila kredite za rješavanje stambenog pitanja, ali i da otplati kredite koje je ranija dobijala da, zbog godina starosti, ne daj Bože, svojoj djeci ne ostavi dugove. A šta će na desetine hiljada građana koji nijesu Vesna Medenica ostaviti svojoj djeci? Ništa. Ni stan, ni kuću, ni radno mjesto. Da li se, nakon ovakvih izjava, treba smijati ili plakati? Ili se samo pitati „kakvi smo?“ Ili sve zapisivati, jer sve što je bilo, a nije zapisano, nije ni bilo.
Izvor: DAN
