Da Crna Gora iz dana u dan pada sve niže, nije tajna. Međutim, dešavanja koja su u toku, pokazuju da režim Mila Đukanovića ide ka provaliji. Odlazak Milana Kneževića u zatvor možda najbolje odslikava dno koje je dotakla Crna Gora. Četiri mjeseca zatvora za gurkanje policajca, da dobije jedan od lidera najjačeg opozicionog saveza više djeluje kao vijest iz centralne Afrike, nego zemlje u srcu Evrope. Ali, nažalost, to je vijest iz današnje Crne Gore, feuda Mila Đukanovića.

A u svom feudu Đukanović i tuži i sudi, i presuđuje. Preko Milana Kneževića, Milo Đukanović pokušava da pošalje poruku svakom slobodno mislećem građaninu Crne Gore. A poruka je jasna, borba za istorijsku Crnu Goru, za slobodnu i časnu Crnu Goru, se neće tolerisati. I dok Đukanović nad svojim građanima trenira strogoću, i krši osnovna ljudska prava, u spoljnoj politici je potpuno suprotna situacija. Tu su poniženja konstanta, ali dok su do skoro ozbiljnije države ponižavale Đukanovićev feud, od nedavno to radi i narko kvazi država Kosovo, koja otima, uz saglasnost Vlade Crne Gore, crnogorsku teritoriju. Drskost kosovskih Albanaca prema današnjoj Crnoj Gori se može uporediti samo sa ponašanjem Italije 1911. godine. Tada je italijanska Vlada uputila ultimatum Porti. Po svom cinizmu, to je jedan od najfrapantnijih dokumenata. U njemu je Italija tvrdila da Turska drži Tripolis i Kirenaiku u stanju nereda i bijede. Ali je italijanska diplomatija krajnju granicu drskosti dostigla u završnim redovima ultimatuma: u njemu se Turskoj predlagalo ni više ni manje nego da sama potpomogne osvajanje svoje teritorije preduzevši mjere da ,, spriječi svaki otpor“ protiv italijanskih trupa! Ma koliko nisko pala turska Vlada u to vrijeme, ni ona nije mogla da prihvati tako bestidan ultimatum. To je značilo rat. I ako je Turska taj rat izgubila, u njemu nije izgubila svoju čast, niti dozvolila da to neko njenim današnjim generacijama spočitava. Na drugoj strani, crnogorska Vlada, je odmah, sa neviđenim poltronizmom prihavtila ponižavanje kosovskih Albanaca, i ako je znala da odbijanjem ne bi izazvala nikakav sukob. To Vladu Crne Gore nije ni malo omelo da nastavi sa omiljenom aktivnošću, neviđenom diskriminacijom Srpske Pravoslavne Crkve. Diskriminacija prema jedinoj kanonskoj pravoslavnoj crkvi u Crnu Goru je postala nepisano pravilo svake DPS Vlade. Pa tako danas Vlada sistemski finansira rad medrese “Mehmed Fatih“ u Tuzima dok istovremeno za najstariju crnogorsku srednju školu Sv. Petar Cetinjski na Cetinju nema novca, kao da ona uopšte ne postoji. Za Bogosloviju Sv. Petar Cetinjski bi bilo novca kada bi ona bila pod jurisdikcijom NVO Crnogorska Pravoslvna Crkva, ali pošto nije, onda nema. Međutim ništa od diskriminacije i progona srpskog naroda u Crnoj Gori se ne bi moglo raditi bez blagoslova američke ambasade. To se najbolje vidi sa farsom u vezi državnog udara, u kojem je, navodno, Rusija nasilno željela da skine sa vlasti “branioca“ demokratije Mila Đukanovića. Koji, uzgred rečeno, uništava Crnu Goru skoro tri decenije. Rusija, koja je bacila na koljena globalno zlo od Islamske države na Bliskom Istoku, i povratila Krim akcijom iz udžbenika, bez ispaljenog metka, eto u Crnoj Gori, Rusija je zaustavljena od strane Milivoja Katnića i Mila Đukanovića. I to kako. Crnogorski specijalni tužilac je potpuno razotkrio rusku agenturu.To je zvanična verzija organa reda u feudu Mila Đukanovića. Ali tek tada je nastao šok. Tada se saznalo da je glavni ruski agent za ovaj delikatan posao, sitni kriminalac iz Srbije Saša Snđelić, skromne inteligencije, i što je još važnije, psihički labilan. Odmah se nametnulo pitanje, da li je moguće da pored ruske privatne vojne agencije Vagner, u kojoj je dosta boraca sa Balkana, pored hiljada prekaljenih ratnika iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore, Rusi se ipak odluče da akciju skidanja crnogorskog diktatora prepuste sitnom kriminalcu Saši Sinđeliću?! Upravo farsa oko državnog udara najbolje pokazuje koliko Vašington, London i Đukanović imaju poštovanja prema inteligenciji građana Crne Gore. Oni se čak i ne trude da pokušaju da prikriju običnu laž, da je makar, koliko je to moguće prikažu što istinitijom. Ne, oni smatraju da posle tri decenije vladavine Đukanovića, koju su obilježili siromaštvo, ubistva, korupcija, emigracija, crnogorski građani su kao zombiji. Nažalost tu ima dosta istine. Od raspada Jugoslavije, Zapadne službe, pre svega SAD potpuno kontrolišu ovo područje. Za ove, gotovo tri decenije, SAD su imale samo jednu konstantu, da rade protiv interesa Srba. I umjesto da sada, kada se stvari na globalnom planu mijenjaju, počnu i oni da prilagođavaju svoju politiku tim dešavanjima, Vašington i dalje misli da sprovodi staru politiku. Upravo Crna Gora bi mogla da bude šansa Vašingtona da pokaže novo lice, lice koje je spremno za razgovore. I upravo Srbi iz Crne Gore, koji su jedna od najdisriminisanijih etničkih grupa u Evropi, mogu biti početak promjena. Da li stvarno misli zvanični Vašington da će ako ponovo omoguće Đukanoviću pobjedu na predsjedničkim izobrima, većina stanovnika biti za NATO, da će reći da je NATO agresija bila humanitarna akcija, da će većina stanovnika prihvatiti lažnu nezavisnost Kosova? Odgovor je ne! Ali, jedno je sigurno, da kao što je danas Milan Knežević nevino zatvoren, i kao što će za par mjeseci izaći iz zatvora, isto će se desiti i sa Srbima i svim drugim slobodno mislećim građanima Crne Gore koji su u Milovom kavezu tri decenije. Sloboda, polako ali sigurno dolazi.

Autor: Slaviša Batko Milačić, član DNP