Za kvaziprijatelje tada, kao i sada Srbi su sredstvo za ostvarivanje njihovih ciljeva. Za mene je ta strašna spoznaja i suočavanje s njom ključ našeg opstanka u budućnosti. Mi moramo otvoriti oči građanima Crne Gore i upozoriti ih, dok smo još na vrijeme, da ne pravimo prijatelje od onih koji to ne mogu, ne smiju i neće da budu.
Neka se stide sebe oni što govore da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi mogao uspješno zamijeniti ovu vlast. Jer ako u Crnoj Gori nakon 30 godina ovakve vlasti ne postoje snage koje su sposobne da nas izvuku iz stanja u kom se kao društvo nalazimo, onda mi nemamo budućnost. Ako 30 godina koračate unatraške i to prihvatite kao stil života, onda će trebati najmanje 30 godina da dođete na početnu poziciju.
-Predaja dijela teritorije predstavlja najveći čin izdaje države i njenih interesa, imajući u vidu da ona čini jedan od tri osnovna elementa državnosti. Mi na ovom primjeru vidimo na koji način Vlada Duška Markovića vodi spoljnu politiku za koju se mora konstatovati da je izdajnička i skandalozna, kazao je Jovanović za IN4S, povodom aneksa Sporazuma o demarkaciji granice između Crne Gore i Kosova.
Kada se pomene Višegrad, misao nam odmah pođe na Ivu Andrića i njegov epohalni roman „Na Drini ćuprija“. Kada nogom stanete na most na Drini, prvo se sjetite nama toliko drage narodne pjesme „U divnome starom gradu Višegradu“. Samo nekoliko desetina metara od mosta na Drini nalazi se bista Mehmed paše Sokolovića, tragičnog junaka drame srpskog naroda kroz istoriju, zagledanog u svoju, u arhitektonskom i svakom drugom smislu impresivnu građevinu.
Danak u krvi koji na prostorima gdje žive Srbi sada u drugom obliku traje do današnjih dana i opominje sve one koji imaju gram pameti da se više nikada ne smije dozvoliti da svjetski mešetari i domaći izrodi otruju mržnjom srpsku krv i okrenu je protiv sebe same. I upravo u Višegradu, zahvaljujući režiseru svjetskog glasa Emiru Kusturici sagrađen je Andrićgrad, a u njegovom jezgru Crkva Cara Lazara i biste trojice najvećih Srba sa razdvojenih srpskih teritorija, književnika Iva Andrića, pjesnika i vladike Petra II Petrovića Njegoša i naučnika svjetskog glasa Nikole Tesle, koji nas opominju da moramo ma gdje bili i ma što radili biti zajedno. Lično bih bio srećan da sam u Andrićgradu zatekao i bistu velikog književnika i čovjeka Meše Selimovića, jer bi na taj način Andrićgrad zračio kao simbol srpskog stradanja i uzdizanja, ali i istine o nama i našoj vječnoj borbi za očuvanje srpskog identiteta na svim prostorima gdje Srbi žive. Time bi istorija Srba bila ovjenčana, a trnovit put kojim su Srbi prolazili kroz vjekove svjedočio bi o tome kako su zlotvori činjeli sve i čine da nam zatru sjeme i izbrišu pamćenje. Car Lazar, Ivo Andrić, Nikola Tesla, Njegoš i Meša, svako u svoje vrijeme, zadivio je i zadužio svijet do te mjere da će oni i njihova djela biti besmrtna za vjek vjekova.
Ivo Andrić, zagledan u daljinu, prvi nam je poželio dobrodošlicu. Ćutljiv i ozbiljan, onakav kakvim su ga zapamtili njegovi biografi iz njegovog grada mudro prati sve što nam se dešava i poziva da još jednom pročitamo „Znakove pored puta“. Neko primijeti da je Njegoš tu, da Ivu Andriću čuva leđa, a mene impresionira tekst na Njegoševom spomeniku „ Tragični junak kosovske misli“. Moj susret u Andrićgradu, sa Njegošem, učinio me je mnogo slobodnijim ovdje nego u mojoj Crnoj Gori. Uz Njegoša sam se i ja osjećao velikim, dok su se turisti iz čitavog svijeta divili našem vladici.
Nikola Tesla, naučnik oko kojeg se otima čitavi svijet, otvorio je oči čovječanstvu, a iz Andrićgrada poručuje: „Ako budem imao sreće da ostvarim neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za cijelo čovječanstvo. Ako se moje nade ispune, najslađa misao će mi biti ta da je to djelo jednoga Srbina.“ Danas je položaj Srba na svim teritorijama na kojim Srbi vjekovima žive, izuzetno težak. Težak i zato što Srbi danas nemaju tako velike ličnosti ni u državama gdje žive, ni međunarodnoj javnosti kakvi su bili naši slavni preci. Izgleda da se Aleksandar Vučić zaputio putem Mila Đukanovića. Zato se plašim da jednoga dana ne preda Kosovo i okrene leđa Rusiji. Zato sam u Crkvi Cara Lazara zapalio svijeću za pokoj duši svim stradalim kosovskim junacima i molio se da Bog da pameti aktuelnim nesrećnicima koji odlučuju u ime Srba da ne izdaju naše slavne pretke. Vučićevo sve otvorenije okretanje prema zapadu je vraćanje duga onima koji su ga doveli na vlast da bi služio njihovim interesima. Politika sjedjenja na dvije stolice njemu je dopuštena da bi prevario glasačko tijelo i učvrstio vlast. Vrlo brzo će morati da se odrekne jedne stolice, jer ga nalogodavci sa zapada sve više pritiskaju, a čini se da je blizu odluke da to bude on ruska. Naročito smiješno i naivno zvuči njegova najnovija priča o svekolikom narodnom razgovoru o statusu Kosova, koju gle čuda, prvi pozdravljaju američki zvaničnici u Srbiji, pa zato nijesam daleko od pomisli da Vučić opipava puls naroda, kako da bezbolnije po sebe odradi dobijeni zadatak sa zapada. Sve mi to zvuči kao pritisak zapada da se Kosovo mora predati. Oni koji se prihvate te sramne uloge treba da znaju da se temelji kuće ne daju po cijenu svega. Takođe svi Srbi moraju znati da nam preci Kosovo nijesu ostavili da bi njime trgovali, jer je Srpstvo bez Kosova kao tijelo bez srca. Srbi u Crnoj Gori iz politike Vučića i odnosa zvanične Srbije i prema statusu Srba u Crnoj Gori moraju izvući pouku i konačno shvatiti da su razgovori sa Vučićem na tu temu samo gubljenje vremena. Srbi u Crnoj Gori vremena za gubljenje nemaju zato rješenje svojih problema moraju potražiti unutar Crne Gore. To neće biti nimalo lako, ako znamo da je čitavi državni aparat okrenut protiv njih, a mržnja manjinskih naroda prema Srbima prerasla je u histeriju. Zato ne smijemo dozvoliti da Njegoš postane tragični junak srpske misli u Crnoj Gori, a Srbi narod nad kojim će svi kada im padne na pamet držati bič. Naročito ne kada se zna da su najbolji sinovi srpskog naroda, kao malo ko, zadužili čovječanstvo. A znakove pored puta treba samo pravilno čitati, gdje god se našli na prostorima gdje žive ili su živjeli Srbi.
DAN
„Priznanjem tzv. države Kosovo režim u Podgorici napravio je najsramniju odluku u crnogorskoj istoriji prema Srbiji, ali i prema teritorijalnim interesima Crne Gore. U terorističkoj tvorevini UČK Tači i njegova družina „plivaju“. Upravo Tači pokazuje licemerje, jer na jednoj strani se tobože zalaže za pomirenje, a na drugoj strani rovari i podstiče projekat velike Albanije“, rekao je Knežević.
„To što je završeno u Beču nastavak je politike Mila Đukanovića i njenog sramnog čina, priznavanja lažne države Kosova. To je bio i ostao najsramniji događaj u istoriji Crne Gore, koji je direktni udar na Srbiju i njene nacionalne interese“, kazao je Bulatović za „Novosti“.
Nadležni državni organi da preduzmu adekvatne mjere u cilju očuvanja suvereniteta i teriterijalnog integriteta Crne Gore od najnovijih šovinističkih napada i ataka na našu teritoriju. U suprotnom građani podčakorskih sela moraće da se samorganizuju i stanu u odbranu svojih imanja od otvorene agresije.
Svjedoci smo rastakanja i raspadanja moralnih normi i etike društva u kom živimo. Riječi ”čast”, ”poštenje”, ”dostojanstvo” postaju arhaizmi. Popularnije je hejtovati, šerovati, ugraditi silikone i napraviti selfi, reketirati, krasti i lagati nego živjeti časno i pošteno.
Odluka o izboru pobjedničke karikature, na konkursu raspisanom u okviru manifestacije ”Dani humora i satire” u Pljevljima, je, najblaže rečeno, skandalozna i sramna. Najoštrije osuđujemo primitivnu politizaciju i vulgarnu zloupotrebu ove poznate kulturne manifestacije s regionalnim karakterom i višedecenijskom tradicijom, od strane aktuelne vlasti i njenih NATO-lobista. Pobjednička karikatura autora Dragomira Đukića iz Podgorice nije zapravo nikakva karikatura, već propagandni NATO-letak.
„Nakon što su prve NATO bombe pale na Danilovgrad i Zetu, nakon što je prva žrtva pala ovdje u Crnoj Gori, naše stradanje se nastavlja i danas. Ustajemo i liježemo sa tumorima. Leukemija je naše dobro jutro i dobro veče. Umiremo na rate pod povoljnim NATO kreditima
Sprega političara i kriminalaca je tako čvrsto uvezana u sistem da do njegovog pucanja jedino može doći kada se posvađaju oko podjele plijena ili kada narod bude shvatio da igra koja se igra punih 27 godina vodi Crnu Goru u sveopštu kataklizmu
Na veliku žalost zvaničnika samoproglašene takozvane države “Kosovo” i njihovih prisnih saveznika oličenih u aktulenoj crnogorskoj vlasti koji su im pružili nedvosmislemu podršku, pravda je ipak pobijedila i južna srpska pokrajina, koja nije država nego pokrajina države Srbije, nije primljena u UNESKO.
„Ne fašizmu!“– uzviknuo je lider Demokratske narodne partije Milan Knežević u svom govoru 14. oktobra, kada je stotine Crnogoraca protestovalo zbog posjete generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga u Podgorici.
Bez Kosova nema Vidovdana, ali ni svitanja. Režim ovakvim stavom prema svetinjama na Kosovu u stvari pokazuje i svoj odnos prema svetinjama u Crnoj Gori koje su nerijetko minirali, nasilno obijali ili prijetili da će ih srušiti, a što ne čudi kada mač vlasti u rukama drže Jude. Zato se Bogu molim i čvrsto vjerujem da ovolikom spremnošću na sluganstvo, nepočinstvo i nepodištavanje istorijske prošlosti istinske njegoševske Crne Gore režim, ma koliko se trudio, neće zaraziti pokoljenja koja dolaze. Vjerujem, da u tome neće uspjeti i zato što mi nadu ulivaju brojni mladi prijatelji, intelektualci s kojima se intenzivno družim ovih dana, a koji misle svojom glavom. Koji vole njegoševsku Crnu Goru i koji imaju smjelosti da se za nju bore.
A stara izreka da krv nije voda proradiće jednoga dana i kod onih koji sada za male ili velike privilegije služe mrziteljima Srba u njihovoj vjekovnoj težnji da nam se osvete za velike pobjede koje smo kroz istoriju izvojevali u borbi za čast i dostojanstvo svoga naroda. Srpstva se ne mogu odreći ni oni građani Crne Gore koji su se sklonili pod skute režima, ma koliko ih aktuelni režim na to prisiljavao uvođenjem novog kriterijuma za određivanje nacionalne opredijeljenosti takozvanog osjećaja. To im neće dozvoliti ni potomci 300 000 Srba koliko ih je u Crnoj Gori bilo 1899. godine kako je i zapisano u Zemljopisu Knjaževine Crne Gore iz te godine, niti se potomci tih najboljih sinova Crne Gore – Srba mogu odreći zavjeta izrečenog u istoimenom dokumentu, koji kaže da je svaki Srbin u Crnoj Gori dužan ljubiti cijelu domovinu, sve srpske zemlje u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi, a ja bih dodao i sve dobre ljude na zemljinoj kugli.
Rezolucija skupštine, takozvane države Kosovo, o demarkaciji granica sa Crnom Gorom je otvorena pretenzija i atak na teritorijalni integritet i suverenitet Crne Gore.
Da završim sa Dritanom od Kumanova: njegov politički potencijal je upravo u tome što zna šifrovano da prenese ono što je predsjednica „države“ Kosovo Atifete Jahjaga poručila jasno: „Svi smo mi jedno“. Ne mislim tu samo na velikoalbansku platformu, već i na onu o jedinstvu da se ni na svadbu ne ide bez dozvole ”velikog gazde”. Zato što zna da šifruje, „mladi i perspektivni kadar“ dobio je zvanje „građanskog i demokratskog“. I zato je baš on odabran da umjesto da uputi saučešće makedonskom rukovodstvu upre prstom u onog ko nije htio da se izvini, jer su ga tukli.
Izjava albanskog premijera Edija Rame da će se Albanija i Kosovo ujediniti na “klasičan način” predstavlja agresivno duvanje u ratne trube i destabilizaciju ionako krhkih političkih prilika u regionu.
Namjera predsjednika opštine Ulcinj, Fatmira Đeke, da ratnom zločincu Hašimu Tačiju uruči priznanje grada Ulcinja, predstavlja svojevrsni politički terorizam, usmjeren protiv bezbjednosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka države Crne Gore.
Taman što pomislimo da je aktuelni režim dotakao dno sa ponižavanjem sopstvene države i građana, iz režimske kuhinje stižu nova kovertiranja da režim uvijek može i grđe i gore. Ne poštujući zakone ove zemlje, crnogorska vlast istrajava i u naumu da svešteniku Mitropolije crnogorsko-primorske, Veliboru Džomiću, ne dozvoli da se vrati u Crnu Goru. Ali će zato oduševljenje što će Hašim Tači postati počasni građanin Ulcinja potvrditi i prisustvom na najvišem nivou. I crnogorski zvaničnici će prisustvovati odavanju priznanja kodirektoru Hašimu Tačiju za mentorstvo prilikom formiranja opštinske vlasti u Ulcinju.
Postavlja se pitanje kako će crnogorski zvaničnici, koji će prisustvovati ovom korotnom jubileju, reagovati ako Fatmir Đeka u ekstazi učini korak dalje i Hašimu Tačiju slavodobitno uruči i „ključeve od Ulcinja grada“. Ako se Ulcinj zaista nalazi u Crnoj Gori, neshvatljivo je da predsjednik Opštine može priuštiti sebi notornu prevarikaciju, i sam donositi ovakve odluke. Ili je ova odluka proizvod uspješne koordinacije i dogovora opštinskih i državnih vlasti i njihove potrebe da ratnom komandantu terorističke UČK odaju priznanje za sve ubijene i prognane Crnogorce, Srbe i Albance sa Kosova i Metohije.
Uprkos činjenici da se dominantan broj crnogorskih građana nikada nije složio sa sramnom odlukom vlasti da prizna samoproglašenu državu Kosovo, ovakve inicijative i dodatno podstiču vjerske i nacionalne antagonizme i predstavljaju provokaciju prvog reda.
Obaveza svih nas je da čuvamo građanski koncept države Crne Gore, koji je satkan na međusobnom uvažavanju i poštovanju, da saosjećamo sa žrtvama, a ne da glorifikujemo zločine i zločince. Glorifikacija zločina teža je i bolnija i od samog zločina. Nadležni državni organi dužni su da nas u skladu sa pozitivnim propisima zaštite od ovakvih inicijativa zlonamjernih pojedinaca, koji jasno stavljaju do znanja da njihove ingerencije dosežu do čitave teritorije Crne Gore. U suprotnom, aktuelni režim moraće da se jasno odredi prema projektu „Prirodne Albanije“ i da građanima objasni da li je Ulcinj u Crnoj Gori
