Јово Пејовић: Пендрек демократија

Јово Пејовић: Пендрек демократија

Режимлије су у сендвичу између незадовољног народа и црногорских криминалаца од којих су постали зависни и то ће им све више живот чинити пакленим. Зато од њих не треба очекивати разумне одлуке које ће бити у интересу народа, јер ма како се завршила црногорска драма, њима се не пише добро. Сви инциденти на протестним скуповима у Црној Гори почев од оних из јануара 1998. године до ових од 24. октобра одвијали су се у режији актуелног режима.

Pejovic: Kosovske rane

Pejovic: Kosovske rane

Bez Ko­so­va ne­ma Vi­dov­da­na, ali ni svi­ta­nja. Re­žim ova­kvim sta­vom pre­ma sve­ti­nja­ma na Ko­so­vu u stva­ri po­ka­zu­je i svoj od­nos pre­ma sve­ti­nja­ma u Cr­noj Go­ri ko­je su ne­ri­jet­ko mi­ni­ra­li, na­sil­no obi­ja­li ili pri­je­ti­li da će ih sru­ši­ti, a što ne ču­di ka­da mač vla­sti u ru­ka­ma dr­že Ju­de. Za­to se Bo­gu mo­lim i čvr­sto vje­ru­jem da ovo­li­kom sprem­no­šću na slu­gan­stvo, ne­po­čin­stvo i ne­po­di­šta­va­nje isto­rij­ske pro­šlo­sti istin­ske nje­go­šev­ske Cr­ne Go­re re­žim, ma ko­li­ko se tru­dio, ne­će za­ra­zi­ti po­ko­lje­nja ko­ja do­la­ze. Vje­ru­jem, da u to­me ne­će us­pje­ti i za­to što mi na­du uli­va­ju broj­ni mla­di pri­ja­te­lji, in­te­lek­tu­al­ci s ko­ji­ma se in­ten­ziv­no dru­žim ovih da­na, a ko­ji mi­sle svo­jom gla­vom. Ko­ji vo­le nje­go­šev­sku Cr­nu Go­ru i ko­ji ima­ju smje­lo­sti da se za nju bo­re.

Pejović: Glavu gore

Pejović: Glavu gore

Za­to, gla­vu go­re svi­je­tli obra­ze Cr­ne Go­re, jer bu­duć­nost Cr­ne Go­re pri­pa­da te­bi. Bor­bu za slo­bo­du tre­ba vo­di­ti svu­da i na sva­kom mje­stu gdje se bu­du kre­ta­li istin­ski bor­ci za nje­go­šev­sku Cr­nu Go­ru, jer u ži­vo­tu sve se jed­nom pre­o­kre­ne pa će i u Cr­noj Go­ri ko­ja je 27 go­di­na za­to­če­nik dik­ta­tu­re jed­nog čo­vje­ka. Ta­ko i pje­snik pod uti­skom ži­vo­ta, pod ovim re­ži­mom na­pi­sa stih u ime onih obez­pra­vlje­nih i upu­ti pi­ta­nje Cr­noj Go­ri: „Sta­lo je vri­je­me, a ti da­le­ka. Ču­ješ li ka­ko na­ša du­ša je­ca? Je­si li maj­ka ili ma­će­ha, je­smo li i mi tvo­ja dje­ca?“

Pejović: Obruč se steže

Pejović: Obruč se steže

U dobro upletenu mrežu otimanja od države Crne Gore zarad lične koristi nosilaca izvršne vlasti upleteni su svi po vertikali od hijerarhijski najslabijih do onih najjačih. Većina onih najslabijih je iz straha da ne izgubi radno mjesto ili pak zbog neke manje ili veće privilegije pristala da bude izvršilac brojnih nezakonitih radnji zbog kojih će jednoga dana biti na udaru istražnih organa

Pejović: Hipokrizija društva

Pejović: Hipokrizija društva

A da je po­li­tič­ka sce­na Cr­ne Go­re pre­pla­vlje­na glu­po­sti­ma, to vi­še ni­ko ne do­vo­di u pi­ta­nje. Po­li­ti­za­ci­ja sve­ga i sva­če­ga u par­tij­skim dr­ža­va­ma, ka­kva je na­ša, do­vo­di do op­šte hi­po­kri­zi­je dru­štva i de­gra­da­ci­je si­ste­ma, eti­ke i mo­ra­la.

Jovan Pejović: Stara zgrada Vlade danas više podsjećala na nacistički logor nego na zgradu za sastanke

Jovan Pejović: Stara zgrada Vlade danas više podsjećala na nacistički logor nego na zgradu za sastanke

U moru tragikomičnih odluka aktuelnog režima uklapa se i današnja da se javna rasprava o nacrtu Zakona o slobodi vjeroispovijesti organizuje u ogradom i jakim policijskim snagama opasanoj staroj zgradi vlade, koja je tako više podsjećala na nacistički logor nego na zgradu za sastanke. Da se radi o svojevrsnoj farsi govori i podatak da je bilo dozvoljeno samo delegiraniM predstavnicima da prisustvuju “javnoj” raspravi a da su stotine zainteresovanih građana onemogućene barikadama da uzmu učešće i saopšte svoje stavove.

Pe­jo­vić: Tim za pobjede

Pe­jo­vić: Tim za pobjede

Sje­tio sam se ovog me­ni mno­go dra­gog i ne­za­bo­rav­nog pe­ri­o­da ži­vo­ta ka­ko bih na­pra­vio po­re­đe­nje sa ak­tu­el­nom opo­zi­ci­o­nom po­li­tič­kom sce­nom ko­ja, umje­sto ja­snog pla­na igre i tim­skog ra­da, upor­no for­si­ra pri­ču o lič­nim za­slu­ga­ma i pro­iz­vo­di ras­ko­le ko­ji nas sve vi­še uda­lja­va­ju od to­li­ko oče­ki­va­ne smje­ne re­ži­ma. Sve mi to vi­še li­či na iz­nu­đe­ne ne­go na osmi­šlje­ne po­te­ze ko­ji se pri­je uga­se ne­go što se po­ja­ve na svje­tlo­sti da­na.

Pe­jo­vić: Kroz bilećki kras

Pe­jo­vić: Kroz bilećki kras

Na­red­ne go­di­ne sve­ča­no će bi­ti obi­lje­že­no 60 go­di­na od po­čet­ka ra­da ču­ve­ne ško­le za re­zer­vne ofi­ci­re pje­ša­di­je u Bi­le­ći, kroz či­je su re­do­ve pro­šle ge­ne­ra­ci­je pi­to­ma­ca iz či­ta­ve biv­še nam do­mo­vi­ne SFRJ. I sa­da mi, kao pri­je tač­no 35 go­di­na, ka­da sam bio pi­to­mac 64. kla­se ove ško­le, u uši­ma od­zva­nja­ju sti­ho­vi iz pje­sme uči­te­lja iz Ce­lja Mi­la­na Api­ha, na­sta­le u vri­je­me nje­go­vog tam­ni­če­nja u ka­zni­o­ni­ci u Bi­le­ći, ka­sni­je ka­sar­ni na­da­le­ko po­zna­te i pri­zna­te ško­le re­zer­vnih ofi­ci­ra pje­ša­di­je: „Sred pu­ša­ka ba­jo­ne­ta, stra­že oko nas, ti­ho kre­će na­ša če­ta kroz bi­leć­ki kras…’’

Pa, sti­ho­vi ko­ji su se pje­va­li po­sli­je po­vrat­ka s na­po­r­nih vje­žbi tak­tič­ke obu­ke, is­pje­va­ni od stra­ne pi­to­ma­ca:’’ Do­lje ka­men, go­re ne­bo, o Bi­le­ćo, Bog te j…’’ Ili oni ka­da smo od­la­zi­li u pre­ko­man­du: ‘’Ne­ma vi­še okre­ta­nja gla­ve kraj ki­o­ska Oli­ve­re pla­ve.’’
Ali, vi­še od pje­sme ukle­sa­ni su mi u sje­ća­nje red, rad i di­sci­pli­na ko­ji su vla­da­li na sva­kom ko­ra­ku. To je, u stva­ri, bi­la je­din­stve­na ško­la ži­vo­ta, ko­ja nas je na­u­či­la ka­ko se po­sta­je od­go­vo­ran čo­vjek, spre­man za sve iza­zo­ve ko­je ži­vot na­met­ne. Pi­tom­ci ove ško­le su i mo­ral­no i struč­no bi­li ospo­so­blje­ni da sta­nu pred voj­nič­ki stroj i iz­ve­du naj­kom­pli­ko­va­ni­je tak­tič­ke za­dat­ke, ra­me uz ra­me sa ak­tiv­nim ofi­ci­ri­ma. Znam mno­ge od mo­jih ko­le­ga pi­to­ma­ca ove ško­le, ko­ji su mi go­vo­ri­li da im je bi­lo lak­še za­vr­ši­ti fa­kul­tet ne­go ško­lu re­zer­vnih ofi­ci­ra, upra­vo za­to što je Bi­le­ća tra­ži­la pi­tom­ce sprem­ne da 24 sa­ta bu­du u funk­ci­ji oba­ve­za i za­da­ta­ka ko­je pred njih po­sta­vlja ko­man­da. Me­đu pre­da­va­či­ma ško­le bi­le su naj­po­zna­ti­je voj­ne star­je­ši­ne s pro­sto­ra biv­še za­jed­nič­ke dr­ža­ve, a me­ni su po­seb­no osta­le u sje­ća­nju star­je­ši­ne o ko­ji­ma su se pre­no­si­le le­gen­de s ge­ne­ra­ci­je na ge­ne­ra­ci­ju, kao što su Ti­ho­mir Kun­da­či­na, Sa­vo Ob­ra­do­vić, Jo­van Va­cić, Vi­to­mir Ni­ko­lić… Ili, u to vri­je­me, mla­de star­je­ši­ne Pe­tar To­do­ro­vić, Mi­o­drag La­lo­vić, Mi­li­vo­je Ka­do­vić, Ismet Ko­bi­ljar i mno­gi dru­gi.
Te osam­de­se­te go­di­ne pro­šlog vi­je­ka, Bi­le­ća je bi­la pu­na pi­to­ma­ca sa na­ših pro­sto­ra ko­ji su svo­jim po­na­ša­njem i ste­če­nim zna­njem slu­ži­li za pri­mjer. Ovom pri­li­kom po­me­nu­ću Vla­di­mi­ra Ko­va­če­vi­ća, Ran­ka Bo­lje­vi­ća, Mar­ka Mar­ti­no­vi­ća, Ran­ka Đu­ra­ško­vi­ća, Mi­li­vo­ja Đu­ro­vi­ća, Zo­ra­na Kru­šči­ća, Milj­ka Belj­ka­ša, Ve­ska Šće­pa­no­vi­ća, Ra­di­vo­ja Ćet­ko­vi­ća, Sa­va Ra­žna­to­vi­ća… A ko­li­ko ih je tek bi­lo pri­je i po­sli­je osam­de­se­te go­di­ne pro­šlog vi­je­ka, ko­ji su na naj­bo­lji na­čin pred­sta­vlja­li Cr­nu Go­ru, a ko­je će, na­dam se, ova ko­lum­na pod­sta­ći da osvje­že sje­ća­nja na bi­leć­ku ško­lu.
Za­to, evo pri­li­ke, da po­no­vo kao ne­kad, u na­šoj ka­sar­ni u Bi­le­ći sta­ne­mo u stroj na obi­lje­ža­va­nju 60 go­di­na od osni­va­nja ško­le. Bi­će to pri­li­ka da se još jed­nom pod­sje­ti­mo ne­za­bo­rav­nih da­na ko­ji su du­bo­ko ure­za­ni u na­ša sr­ca kao da­ni u ko­ji­ma smo po­la­ga­li is­pit zre­lo­sti i čo­vječ­no­sti, ka­da smo oba­ra­li re­kor­de na voj­nim i sport­skim po­li­go­ni­ma i te­sti­ra­li na­šu sna­gu i iz­dr­žlji­vost u svim mo­gu­ćim uslo­vi­ma. I kao što ve­li­ke lju­ba­vi ne umi­ru la­ko, ta­ko će Zla­ti­šte, Po­po­vo po­lje, Av­to­vac, Bi­leć­ko je­ze­ro i voj­nič­ki da­ni u na­šim du­ša­ma osta­ti vječ­no da ži­ve i tra­ju, a mo­gu­će, i ne­ki no­vi sti­ho­vi, po­put onih iz pje­sme „Bi­le­ćan­ka“, ko­ji su nad­ži­vje­li sve biv­še za­tvo­re­ni­ke bi­leć­kog lo­go­ra.

Izvor: Dnevna novina DAN

Pejović: Nezasiti monstrum

Pejović: Nezasiti monstrum

Tada mi je postalo jasno da je nezasiti monstrum koji guta svijet pod firmom demokratije riješio da i nas pretvori u njegove sluge. Aktuelni režim je u NATO kampanju stavio sve svoje potencijale i velika materijalna sredstva, no i pored toga nikako da broj gradjana koji podržava NATO predje njihovu projektovanu većinu. Zato NATO kampanja poprima obilježje nasilja nad slobodnom voljom gradjana.

Pe­jo­vić: Nijesu svi isti

Pe­jo­vić: Nijesu svi isti

Da bi se sta­nje u ko­jem se na­la­zi­mo po­mje­ri­lo s mr­tve tač­ke, na­ro­du se mo­ra­ju pre­zen­to­va­ti isti­ne, a ne baj­ke i na ar­gu­men­to­van na­čin se mo­ra­ju ob­ja­sni­ti glav­ni uzro­ci i po­sle­di­ce ko­je su do­ve­le do ova­kve si­tu­a­ci­je. Na­rod tre­ba oku­pi­ti oko pro­je­ka­ta raz­vo­ja, mo­bi­li­sa­ti ga na pi­ta­nji­ma od ži­vot­nog in­te­re­sa za dr­ža­vu i gra­đa­ne, otvo­ri­ti mu oči ka­ko bi bio u sta­nju da is­prav­no shva­ti vla­sti­ti po­lo­žaj i gre­ške iz pro­šlo­sti. Tre­ba in­ten­ziv­no ra­di­ti na bu­đe­nju na­rod­ne svi­je­sti i shva­ta­nju neo­p­hod­no­sti od­luč­nog ras­kr­šća­va­nja s učma­lo­šću i pro­pa­da­njem. Za ta­kve kor­je­ni­te pro­mje­ne po­treb­no je obo­stra­no po­vje­re­nje iz­gra­đe­no na kon­kret­nim pri­mje­ri­ma.

Jovo Pejović: Krv nije voda

Jovo Pejović: Krv nije voda

A sta­ra iz­re­ka da krv ni­je vo­da pro­ra­di­će jed­no­ga da­na i kod onih ko­ji sa­da za ma­le ili ve­li­ke pri­vi­le­gi­je slu­že mr­zi­te­lji­ma Sr­ba u nji­ho­voj vje­kov­noj te­žnji da nam se osve­te za ve­li­ke po­bje­de ko­je smo kroz isto­ri­ju iz­vo­je­va­li u bor­bi za čast i do­sto­jan­stvo svo­ga na­ro­da. Srp­stva se ne mo­gu od­re­ći ni oni gra­đa­ni Cr­ne Go­re ko­ji su se sklo­ni­li pod sku­te re­ži­ma, ma ko­li­ko ih ak­tu­el­ni re­žim na to pri­si­lja­vao uvo­đe­njem no­vog kri­te­ri­ju­ma za od­re­đi­va­nje na­ci­o­nal­ne opre­di­je­lje­no­sti ta­ko­zva­nog osje­ća­ja. To im ne­će do­zvo­li­ti ni po­tom­ci 300 000 Sr­ba ko­li­ko ih je u Cr­noj Go­ri bi­lo 1899. go­di­ne ka­ko je i za­pi­sa­no u Ze­mljo­pi­su Knja­že­vi­ne Cr­ne Go­re iz te go­di­ne, ni­ti se po­tom­ci tih naj­bo­ljih si­no­va Cr­ne Go­re – Sr­ba mo­gu od­re­ći za­vje­ta iz­re­če­nog u isto­i­me­nom do­ku­men­tu, ko­ji ka­že da je sva­ki Sr­bin u Cr­noj Go­ri du­žan lju­bi­ti ci­je­lu do­mo­vi­nu, sve srp­ske ze­mlje u ko­ji­ma ži­ve na­ša oslo­bo­đe­na i neo­slo­bo­đe­na bra­ća Sr­bi, a ja bih do­dao i sve do­bre lju­de na ze­mlji­noj ku­gli.

Jovo Pejović: Majstori intriga

Jovo Pejović: Majstori intriga

Ta­ko nam je po­li­tič­ka sce­na vi­še pre­pla­vlje­na in­tri­ga­ma, pre­va­ra­ma i la­ži­ma, ne­go že­ljom da se sta­nje u kom ži­vi­mo mi­je­nja. Zlo­čin­ce ko­ji ima­ju vlast tre­ba sa­ža­lje­va­ti, jer ka­da iz­gu­be vlast če­ka ih ka­zna na ka­kvu ni­je­su ra­ču­na­li ni­ti o njoj sa­nja­li. Sve­vi­šnji je već od­re­dio ka­znu ko­ju ne­ki iz­dr­ža­va­ju kao ot­pad­ni­ci od ko­jih su odav­no di­gli ru­ke čak i oni ko­ji su im iz­da­va­li na­lo­ge, a ni­je ma­li broj onih ko­ji če­ka­ju u red da im se pri­dru­že.

Pejović: Čija je naša Crna Gora?

Pejović: Čija je naša Crna Gora?

Ko­li­ko je sa­mo osta­lo pi­ta­nja na ko­ja ni­je­smo do­bi­li od­go­vor, a če­ka­mo ga go­di­na­ma. Vlast fra­zom „Da je vječ­na Cr­na Go­ra“ igra na kar­tu naj­ta­na­ni­jih ljud­skih osje­ća­nja od­vaj­ka­da pri­sut­nih na ovim pro­sto­ri­ma da je rod­ni dom bio i ostao ‘’sve i sja’’ za na­šeg čo­vje­ka pa ma­kar mu se na vjer­nost za­kli­njao i ozlo­gla­še­ni zlo­či­nac Se­ku­la Dr­lje­vić. A da je Cr­na Go­ra sva­či­ja sem na­ša ja­sno je i oni­ma ko­ji svoj na­vod­ni pa­tri­o­ti­zam is­ka­zu­ju na kraj­nje pri­mi­ti­van na­čin.

Pejović: Biti svoj

Pejović: Biti svoj

Budite svoji. Ne dozvolite nikome i ničemu da od vas učini da se ne osjećate potpuno svoji. Jer ako ne budete svoji, shvatićete jednoga dana da nijeste ispunili svoju misiju na Zemlji. Bićete najobičniji mali crv kojeg će svako, kad mu god padne na pamet, moći ugaziti i poniziti.