Jovo Pejović: Život je kao olovka

Jovo Pejović: Život je kao olovka

Piše: Jovo Pejović

Ako se ljubav prema otadžbini mjeri ljubavlju prema jednom nazadnom, degradiranom režimu koji je uništio institucije i opljačkao građane, onda s pravom treba da se zapitamo da li je u nama ostalo išta od onoga što je Crnu Goru činilo bastionom čojstva i junaštva? Trebalo bi da više volimo sebe da bismo vidjeli gdje živimo i kako živimo, a kako žive crnogorski vlastodršci. Režimi prolaze. Zato ne treba poistovjećivati nijednu vlast sa državom u kojoj živimo. Šef bivšeg režima gura ispred sebe lidere manjinskih naroda, koji se pokušavaju predstaviti kao zaštitnici Crne Gore i Crnogoraca. Iza te opasne igre krije se namjera da se svaka reakcija nove većine u javnosti i međunarodnoj zajednici predstavi kao njihov odnos prema manjinama što nema blage veze s istinom. Zato sve provokacije koje dolaze sa tih adresa treba ignorisati i pokazati zrelost u procjenjivanju težine poruka na kojima odlazeća vlast decenijama temelji svoju politiku. Nijedno protestno okupljanje nije spontano. Uvijek u njegovoj pozadini stoji pojedinac, grupa građana ili partije. Po pravilu učesnici protesta se okupljaju na nečiji poziv, a protesti redovno imaju političku pozadinu, pa i oni koji na prvi pogled to nijesu. Takav je bio i protest na Cetinju uperen protiv Ministarstva prosvjete koji je imao za cilj da pošalje poruku o ugroženosti Crnogoraca. Tom prilikom na meti huligana našao se ugledni profesor i stvaralac Dragan Koprivica, koji je odavno svojim stvaralaštvom pronio slavu o Crnoj Gori van njenih granica. Mudri i nadasve staloženi i uvijek prisebni profesor na kamenice je odgovorio poljupcima i time poslao poruku svima nama da je danas u Crnoj Gori najveća hrabrost širiti ljubav, iako profesoru kao ni njegovim precima nikada nije nedostajalo i one druge hrabrosti. Poznati pjesnik Duško Trifunović, autor je onog poznatog stiha: „Svu nesreću oko nas što vije, stvorile su sitne duše iz inata.“ A takvih sitnih duša je i previše na političkoj sceni Crne Gore i na jednoj i na drugoj strani. Međutim, mržnja koja se emituje od strane suverenističkog bloka prema srpskom narodu prelazi granice pristojnosti, a neću pretjerati ako kažem da se u njihovim očima čita mržnja kakva priliči nekim davnim vremenima, koja nikada ne smijemo potcijeniti. Oni bacaju sjenku na ona vremena kada su Liberalni savez vodile ličnosti s kojima se nijeste morali slagati, ali ste ih morali poštovati. Lično sam poznavao neke od njih koji su i znanjem i ponašanjem bili gospoda u pravom smislu te riječi. Oni su se svim bićem borili za svoje, ali su poštovali i suprotne stavove. I danas kada se sretnem sa nekim od njih to činim s posebnom radošću, jer znam da su se istinski borili za ono u šta su vjerovali a da pritom nijesu bili opijeni mržnjom. Kada se vratim nekoliko decenija unazad, ne mogu a da ne preispitam neke svoje stavove i da se pokajem što sam nerijetko bio naivan i vjerovao ljudima koji to nijesu zasluživali. Sjećam se nekih tada visokih funkcionera suverenističkog bloka koji su danima kukumakali i optuživali Mila Đukanovića i njegov režim da su im spremali likvidaciju, a mi zbog toga danima protestovali ulicama Podgorice, da bi danas oni bili najveći zaštitnici njegovog lika i djela. Nažalost, to je Crna Gora u kojoj ne treba ništa prihvatati zdravo za gotovo i gdje svaku odluku treba preispitati ne jednom nego hiljadu puta. Nikada u Crnoj Gori na političkoj sceni nije bilo više onih koji ispred sebe u političke svrhe isturaju istaknute istorijske ličnosti i time skrnave njihov lik i djelo. Kada se u te ličnosti zaklinju lopovi i kriminalci, onda je to degradacija tih ličnosti i njihovih zasluga. Tako se kukavice i licemjeri kriju iza heroja, fašisti iza antifašista, a lopovi i kriminalci iza časnih i poštenih ljudi. Mi odavno nijesmo ono što smo nekada bili. Postali smo zli, pokvareni, licemjerni i lažljivi. No, ko nije prošao kroz pakao, ne može se normalno ponašati u raju. A najveći broj nas trideset godina živi u paklu. Ponekad se i dobar čovjek umori od svoje dobrote, jer dok je svima bio dobar sebi je bio najgori. Život je kao olovka, svakog dana je sve kraći. Zato se treba potruditi da uradimo nešto lijepo dok ga ima…

Izvor: DAN

Рај за лопове

Рај за лопове

Ако се томе дода богатство које су стекли шеф режима, чланови његове уже и шире породице, тајкуни блиски врху режима, кумови и пријатељи, као и један број високих полицијских функционера, судија и тужилаца, о чему медији редовно информишу јавност, онда је јасно и невјерним томама ко су људи који су протеклих деценија управљали државом

Pejović (DNP): Ko to pali vatre u Tuzima?

Igrajući na najosetljiviju kartu tobožjeg ugrožavanja prava nacionalnih manjina čije lidere po navici isturaju kao štit u odbrani diktatora i njemu bliske kamarile ponovo su pokazali svoje pravo lice. Ako novoj Vladi nakon današnjih dešavanja u Tuzima i jučarašnjih na Grahovu nije jasno koje će metode odlazeći režim koristiti da ponizi novu vlast i destabilizuje Crnu Goru kao i što treba učiniti da se taj scenario zaustavi onda joj nema pomoći.

Pejović: Čemu izbori?

Pejović: Čemu izbori?

To što je sestrama Jovović zabranjen ulaz iz Srbije u Crnu Goru na graničnom prelazu Dobrakovo i time im onemogućeno da prisustvuju sahrani svog oca u Baru, i pored toga što su posjedovale svu potrebnu medicinsku i drugu dokumentaciju, još jedan je u nizu primjera koliko je u svakom pogledu posrnula crnogorska vlast

Pejović: Nema kraja

Pejović: Nema kraja

Čini se da narodna mudrost „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“ nikad kao u poslednjih nekoliko mjeseci nije zasijala u punom sjaju u Crnoj Gori. Sada je i nevjernim Tomama jasno da je diktatorski režim satjeran uza zid. Udruženi u istom stroju građani raznih profesija, prvi put u poslednjih 30 godina, javno su svojim imenom i prezimenom poslali poruke od kojih vrijednosti i ideala neće odustati, ali i da strah više ne stanuje u Crnoj Gori.

Jovo Pejović: Istinski opozicionari

Jovo Pejović: Istinski opozicionari

Hoće li svi koji misle da su nas nekoliko puta u toku vršenja vlasti nadmudrili i preveli žedne preko vode jednoga dana shvatiti da nas nijesu uspjeli zastrašiti, niti prevariti, već da smo najčešće ćutali i bili po strani iz pristojnosti ili da ne bismo povukli brzopleti potez koji bi ostavio nesagledive posledice po skladan život na ovim prostorima? Istinske glasače opozicije u proteklih trideset godina šibali su vjetrovi zla, pakosti i mržnje.

Pejović: Nestvaran ugođaj

Pejović: Nestvaran ugođaj

Skoro će godina dana od kada me je, poslije još jedne tropske podgoričke noći, novi dan poveo prema Lijevoj Rijeci, kolijevci najvećeg srpskog plemena Vasojevića. Radovi na izgradnji autoputa Podgorica – Mateševo u velikoj mjeri su uticali da slika o ljepoti predjela kroz koje smo prolazili bude narušena, jer pojas uz put koji vodi prema Lijevoj Rijeci bio je prekriven slojem prašine, pa je i rastinje pored puta jedva čekalo prve jesenje kiše da se umije i sa sebe skine ovo neprijatno brem

Pejović: Bolesno društvo

Pejović: Bolesno društvo

Piše: Jovo Pejović

Zdrava država je ona koja uspije uspostaviti međusobni sklad i poštovanje u djelovanju svih slojeva društva. Da je Crna Gora država bolesnog društva, najslikovitije potvrđuju podjele u svim sferama. Zahvaljujući aktuelnom režimu, desilo se nešto najgore što nam se moglo desiti. Uništene su sve vrijednosti koje su naši preci vjekovima gradili. Crnoj Gori treba istina, ali kako doći do nje. Istina su činjenice. Crnoj Gori se, umjesto istine, svakim danom serviraju laži. A kada na lažima zasnivate svoje mišljenje i stavove, vi ste u velikim problemima. Naročito je opasno kada drugima laž namećete nasilno ne vodeći računa o posledicama. A sa posedicama se jednoga dana morate suočiti.

Koji bi ozbiljni državnik najveći dio svojih građana nazvao ludačkim pokretom? Kakva je to država u kojoj je najveći broj građana izložen brutalnom šikaniranju i proganjanju? Oni koji realno gledaju na stvari dobro znaju ko, šta i zašto brani nešto u Crnoj Gori. Vjerni narod brani svetinje koje su naslijedili od predaka, a koje žele ostaviti onima koji dolaze. Vlast brani fotelje koje su im potrebne da bi sačuvali enormno bogatstvo koje su stekli otimačinom od naroda. Što reče jedan od učesnika litija: „Sve su nam ukrali, ostala nam je još duša koju ne damo“. Žrtve i njihove porodice najbolje znaju istinu o našim istorijskim stradanjima. Zato vlast svim sredstvima pokušava da nam nametne tišinu da se ne bi otkrila istina o njihovim nepočinstvima.

Strah koji šire na svakom koraku neće pobijediti želju naroda da sazna istinu. Kažu da je neizgovoreni strah najjači strah. Zato se treba hitno osloboditi tog straha i javno i glasno, svuda i na svakom koraku promovisati istinu. Fascinantna je amnezija onih koji napadaju sve bivše lidere zajedničke nam države, a brane Đukanovića. Izgleda da su svi zaboravili ko je i šta je bio Đukanović u to vrijeme. Zanimljivo je kako s njim nemaju nikakav problem, a kako sve ostale povezuju s tim vremenom u negativnom kontekstu. Te vajne domaće moralne gromade, ali i one sa prostora bivše zajedničke države na prečac su zaboravile na njegovu ulogu u tom vremenu ili je u pitanju samo licemjerje. Da li je toliko moralno besprekoran da su mu stali u zaštitu ili se radi o slijepim srbofobima koji odrađuju zadatak za koji su plaćeni? Biće da je u pitanju ovo drugo. U politici i dobri plivači na kraju potonu, a kamoli ovi koji dalje od plićaka nijesu mrdnuli. Kažu mnogo pametniji od mene da ništa nije varljivije od aplauza, posebno od onog naručenog, a ni poučnije od zvižduka. Naši političari nemaju hrabrosti da se licem u lice suoče s onima koji ih ne podržavaju već bježe od njih kao đavo od krsta. Kažu da o tri stvari ne treba žuriti govoriti. O Bogu dok ne utvrdiš vjeru u njega, o tuđem grijehu dok se ne sjetiš svog i o sjutrašnjem danu dok ne svane.

Kažu da su u svim presudnim vremenima na prostoru Crne Gore stradali skoro svi vitezovi mudraci, a preživjeli kokošari i jajare koje su se skrivale po štalama, šupama, kokošinjcima i skutima diktatora. I ovo zlo vrijeme izazvano pandemijom virusa korona nije moglo proći, a da oni koji su nas na to naučili još jednom ne pokažu koliko su zadojeni sujetom, sebičlukom i primitivizmom. Zavođenje strahovlade u vrijeme pandemije je poslednji trzaj režima da i na taj način pokuša zaplašiti narod i poslati poruku na što su sve spremni radi opstanka na vlasti. Primitivizam režima predstavlja represiju zla nad čestitim ljudima. Pritom su zloupotrijebili policiju koja je postala sluškinja režima, što je više nego žalosno. Klasični primjer za to je privođenje u CB Podgorica mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i sveštenstva SPC na veliki vjerski praznik Cvijeti. Zato budite mudri, ne dozvolite da ponovo Crnom Gorom upravljaju skorojevići, jer je časnije biti član ludačkog nego kriminalnog i koruptivnog pokreta.

Ne bih želio da znam kako će se sadašnji vlastodršci osjećati kad dođu Bogu na istinu. S vremena na vrijeme treba da se pogledaju u ogledalo i zapitaju da li će se jednog dana stidjeti toga što rade sopstvenom narodu.

Izvor: DAN

Jovo Pejović: Za spas Crne Gore

Jovo Pejović: Za spas Crne Gore

Piše: Jovo Pejović

Podatak da se na teritoriji Crne Gore od 1991. do 2019. godine dogodilo 711 ubistava je frapantan i najbolje govori o tome kakva je bezbjednosna situacija u državi u kojoj živimo. Nije tajna da se vrijeme obračuna sa stravičnim posledicama može povezati s početkom devedesetih godina, kada su pod pokroviteljstvom režima oživjeli korupcija i kriminal velikih razmjera koji traju do današnjeg dana. Dakle, moglo bi se reći da najveće zasluge za kreiranje kriminalnih grupa pripadaju režimu. Čak se stiče utisak da režimu ne pada na pamet da se ovo ludilo koje godinama traje zaustavi. Sjećam se da je u vrijeme moje mladosti bilo svega nekoliko policajaca koje smo svi znali i koji su uspješno održavali javni red i mir. Danas imamo nekoliko hiljada policajaca, ali nerijetko, što su pokazale i neke istrage, i pojavu njihovog učešća i pomaganja u kriminalnim radnjama. Stiče se utisak da ova vlast u sukobu kriminalnih grupa samo konstatuje posledice tih obračuna ne mareći mnogo za to što su stotine i stotine porodica zauvijek zavijene u crno zbog gubitaka svojih najdražih u najboljim godinama njihovih života. Oni koji duže pamte misle da je ekonomska situacija u kojoj živi najveći broj građana i najveći razlog za korupciju i kriminal. Crna Gora je zemlja razorene privrede, rasprodatih resursa, poniženih i opljačkanih građana, uzurpacije svake vlasti i moći jedne partije i njenih satelita i poslednjeg diktatora na Balkanu. Takvo stanje i te kako pogoduje korupciji i kriminalu. Za spas Crne Gore i njenih građana ovakvo stanje se mora hitno mijenjati, ali postavlja se pitanje kako?! Tužno je da Crna Gora u odabiru svog puta u budućnost ne može očekivati veću pomoć intelektualaca, jer ogromna većina se ponaša kao da je zadovoljna sadašnjim stanjem i nema snage ni hrabrosti da pokrene promjene. To stanje u budućnosti moglo bi biti još gore, jer smo svjedoci da se školuje sve više kadrova skromnog znanja i spremnosti na velika poniženja zbog sitnih privilegija.

Zato sve više mladih školovanih ljudi nema svoj stav niti iskazuje spremnost da se za njega bori, jer prvenstveno razmišljaju na način da to može da ih košta. Nastavimo li ovako, umjesto intelektualaca, imaćemo buduće podanike. Neko bi rekao da nema napretka dok su na važnim državnim funkcijama oni koji su bili pokrovitelji pljačke naroda, ali i s onima koji su ubili čovječnost, čast i poštenje koje nas je vjekovima održavalo da opstanemo kao narod. Čovječanstvo i planetu ubija i sadašnji stil života. Ovo što danas gledamo – izbjeglice, migrante, poplave, požare, ludake na vlasti, nenormalne klasne razlike, zagađenje i globalno zagrijavanje, pa sve do virusa korona – proizvod je takvog stila života u kojem je glavni cilj moćnih pojedinaca novac i luksuz. Duhovni oporavak će doći kada prestanemo da se klanjamo lažnim veličinama i kada više pažnje obratimo na obične ljude koji se nalaze tu oko nas, a bez kojih ovaj svijet ne može opstati. Ako smo išta iz ovog zlog vremena naučili, onda je to potpuni besmisao slavljenja samoproklamovanih veličina koje su obeščastile svijet u kojem živimo.

Izvor: DAN

Пејовић: Отровне стрелице

Пејовић: Отровне стрелице

Вирус корона није заобишао ни Црну Гору. Иако смо у почетку све оно што се дешавало у Кини, Италији и Шпанији доживљавали као нешто што је далеко од нас и што се нама неће догодити, ипак се догодило. Какве ће последице оставити по Црну Гору и њене грађане, тек ћемо видјети.

Међутим, оно што се сада види голим оком, може се посматрати из најмање два угла. Први, у којем грађани исказују велику дозу међусобне солидарности и спремности да једни другима помогну, без обзира на разлике које међу њима постоје у реалном животу. Ту слику солидарне, сојске и чојске Црне Горе, кваре они други, већ одавно препознати никоговићи, који и овако тешку ситуацију користе за одапињање отровних стријела, много опаснијих по здравље грађана од самог вируса. Ти, у људском и сваком другом смислу мали људи, нажалост добијају огроман простор у неким, назови, медијима, да би пљували као што су то научили, на политичке неистомишљенике, сводећи борбу за здравље грађана Црне Горе на терен политике. Ја сам вјеровао да неки од њих одавно нијесу међу живима, кад одједанпут – ево их, у првим редовима пљувача и сијача мржње.

Имају ли ове истрошене муштикле, иоле части и поштења да нас оставе на миру, да се изборимо с овом муком која нас је задесила? Ма колико политичари мислили да ће им у овом тренутку живот под маскама донијети политички профит, грдно се варају. Народ све памти и све гледа. Чак се и у овој ситуацији јасно може препознати ко се искрено бори и моли за здравље грађана, а ко фингира. На крају ће сви морати полагати рачуне. Тада ћемо видјети да ли смо учинили све што смо могли учинити, да последице по Црну Гору и њене грађане буду мање.

Да ли смо имали исти аршин према свима, и да ли су сви подједнако носили терет одговорности? Да ли је у тој борби било више политике или тежње да се благовремено припремимо за ово што нас је задесило. Колико је власт помогла струци да се адекватно припреми за ову борбу, и зашто није формирано заједничко радно тијело од представника власти, опозиције и вјерских заједница, с циљем да сви заједно удружени буду у првим редовима борбе против невидљивог непријатеља човјечанства. Много је политике било и у иступима високих државних функционера и чиновника, који су кривце за вирус тражили тамо гдје их здрави људски ум никада не би тражио. А неки су себи дали за право да преузимају улогу љекара, и иронично дијеле савјете, умјесто да се баве својим послом. Отровне стрелице су углавном испаљиване према онима који политички другачије мисле, а притом нису учинили ништа да се у тој борби уједине све релевантне политичке снаге, што се у оваквој ситуацији очекивало. Вирус корона на новоцрногорски начин ће показати колико смо сви једанки, и да ли су нечији животи били важнији од живота других, да ли смо сви имали исте услове борбе или су неки у кућној изолацији гладовали, а неки се бахатили. Но, без обзира на све, треба да благосиљамо једни друге, па и оне који читав живот једу златним кашикама, а поспрдују се причесним кашичицама, покушавајући на тај начин да понизе и оптуже вјернике Српске православне цркве. То, у најмању руку, приличи само измећарима који заслужују презир, исто као што заслужују аплауз и дубоки наклон они који 24 сата бдију над нашим животима, јер то сматрају својом моралном и професионалном дужношћу.

ПЕЈОВИЋ: ДА ДОБРО ПОБИЈЕДИ ЗЛО

ПЕЈОВИЋ: ДА ДОБРО ПОБИЈЕДИ ЗЛО

То што су један број младих ДПС јуришника гурнули на чело борбе за одбрану диктаторског режима може по њих бити тешко, дозлабога тешко. Јер, када си млад и када мораш „да изгориш“, у самом старту свог политичког живота чиниш и себи и другима велико зло. Када се једнога дана ти млади људи буду спустили на земљу, само приземљивање им неће бити лагано. Напротив, биће веома болно. Суочиће се с траумама којих се никад неће ослободити. Од самих властодржаца жалоснији су једино они који их бране и за њих сакупљају гласове обично на непоштен начин, уцјенама, куповином или притисцима. То све раде због очувања стечених привилегија, лишени свих особина које људе чине људима. Пристали су да буду класично робље у рукама господара њихових судбина.

Како се режимлије налазе у све већим проблемима, они посежу за једним бројем истрошених, одавно препознатих малих људи, увијек спремних да изврћу чињенице и промовишу лаж како би сачували привилегије које незаслужено уживају. Када једнога дана ови из врха власти пукну, а само је питање дана када ће пући, од свих тих десетина хиљада ватрених ДПС-оваца више нико ни под пријетњом неће признавати да је икада у животу био члан или да је имао било какве везе са том партијом. И ту неће бити крај јер ће сви они похитати да пређу у неку нову партију која ће бити на власти. Улизништво, тих назови људи, према јачем и према свакој власти, саставни је дио њиховог рајетинско поданичког менталитета. То је нешто што се уобличавало и калило вјековима на овим просторима јер они нијесу никада осјетили живот у истинској демократији и институцијама које функционишу. Зато су навикли да им власт и близина власти по сваку цијену буду пречица до успјеха и цијелу своју животну филозофију томе подређују. Знам доста посланика ДПС-а из Подгорице чији су родитељи били присталице опозиције. Неки су доносили здравице да заједно с нама прослављају важне датуме. Неки под притиском режима и своје дјеце невољно излазили из опозиције да им не би били сметња у политичком напредовању. Неки и нијесу могли бити бољи од својих предака, зато су такви какви јесу. Најгоре је од свега што су се ови гласноговорници чији су родитељи били опозиционари одрекли својих очева да би дошли до привилегија. А то је гријех који ће једнога дана носити као непреболну рану. Јер када вас власт врати читав вијек уназад и када се на важним позицијама налази полусвијет који има задатак да размишља главом свога вође, онда је пут до слободе спор и мукотрпан.

Наиђу времена у историји једне земље када исплива на површину сав талог овога свијета, што и није лоше да би народ коначно схватио с ким има посла. Велике заслуге за наше свеколико отрежњење могу имати литије СПЦ које су у први план избациле много великих и малих хероја. Када у строју оних који се храбро и часно боре за светиње стану великани који су пронијели славу Црне Горе на частан и витешки начин широм свијета, и по којима се Црна Гора препознаје – Новак Ђоковић, Никола Миротић, Никола Вучевић, Иван Стругар, Миодраг Перуновић, Никола Јокић и многи други, онда сам сигуран да ће побиједити истинска Његошева Црна Гора. Ови велики спортисти и људи треба да буду примјер свим људима у Црној Гори како се на частан и витешки начин постаје истински амбасадор своје земље у свијету, али и да се полтронством и подаништвом режиму не стиже далеко.

Литије су изњедриле и бројне хероје широм Црне Горе, а један од њих, стамени и поносити Црмничанин, осамдесетогодишљи Петар Ђурнић на челу своје бројне породице, шесторо дјеце, 17 унучади и пет праунука брани светиње. „Можеш ли, Петре?”, пита га неко из масе. „Могу. Како да не могу? Пуно ми је срце кад видим ове младе људе како достојанствено бране част и образ Црне Горе.“ Одушевио се када је у непрегледној колони наишао на своје Црмничане и замолио да направе једну фотографију за успомену. Храбрих, часних и надасве добрих људи као што је Петар има широм Црне Горе. Даће Бог да и они дочекају бољу Црну Гору о којој, са свима нама, деценијама сањају.

 

 

Јово Пејовић: Неморалне хијене

Јово Пејовић: Неморалне хијене

Када живите у држави у којој цвјетају лицемјерје и лаж, у којој мјеру вриједности успостављају хуље и криминалци, партијски војници, власници купљених диплома и велепосједници луксузних зграда и јахти, као и они који лијепо живе од „недостатка доказа“, онда имамо то што имамо или, боље речено, немамо ништа.

Неко је рекао да је народ извор и узрок све среће и несреће једне државе. Ја бих додао да смо ми несрећан народ. Ми своје највеће непријатеље бирамо на важне функције без гриже савјести, јер немамо изграђену свијест о томе ко ће нам донијети добро. Ми на власт бирамо оне којима је најважнија ствар у политичком дјеловању била и остала да се никада међусобно не измиримо и оне који су увијек у нама тражили оно што нас раздваја и удаљава једне од других. Нама је било важније да служимо другима, да поштујемо њихове, а минимизирамо наше вриједности. Ми смо се погубили у времену и простору и заборавили на праве вриједности, прихватајући све оно што нам намећу незналице и скоројевићи. Ми, очигледно, нијесмо свјесни да сопственим парама финансирамо гламур у коме уживају наши џелати. Колико пута треба понављати до чега нас је довела ова власт да би то имало утицаја на већину превареног и напаћеног народа? Колико упозорења о катастрофалном раду ове власти могу промијенити слику о њој при чињеници да се значајан број грађана понаша као да се све ово њих не дотиче?

Исидора Секулић је говорила да без морала друштво не може да напредује. Наш највећи проблем су неморалне хијене које управљају државом. Без универзалних моралних принципа не може бити добра. Оне би требало да хране људску душу и да нас учине бољим људима него што јесмо. Ова власт је украла будућност многим генерацијама. Зато све више живимо од сјећања на нека дивна, стара времена. Сјећања ће остати док их ко буде имао препричавати. За 20-30 година, ако овако наставимо, неће постојати сјећања на срећна времена, јер их неће бити. Трагедија народа, распамећеног догађајима и поступцима однарођеног режима, неће нас оставити без последица. Зато смо препуштени шибицарењу највећих манипулатора који су се икада појавили на међународној сцени. Данашња Црна Гора је изразити, антисрпски пројекат који негира не само српство, већ и саме коријене изворног црногорства. Ради се о пројекту западних сила, с којим се намјерава истиснути било какав утицај Русије на простору Балкана. Када се то дешава у држави у којој је преко 90 одсто народа српског поријекла, онда се то назива геноцидом. Зато је најсигурнији начин да диктатор покуша задржати власт да објави да је држава нападнута и оптужи оне који га не подржавају да су непријатељи државе. Постоји стара кинеска изрека која гласи: „Паметно бирајте своје битке“, коју је изговорио један од најпознатијих кинеских филозофа. Ова изрека нас опомиње да постоји вријеме када да се заузмемо за оно шта желимо и у шта вјерујемо, и да постоји вријеме када треба да се држимо по страни и не реагујемо на све што се дешава по сваку цијену. Чини се да смо се ми начекали тог времена и много пута пропустили прилику да реагујемо на начин како то раде у земљама развијене демократије. Када једнога дана Црна Гора изабере власт достојну њене историјске прошлости, проклињаћемо вријеме које смо потрошили чекајући да се ствари промијене саме по себи. Да ми је само знати како ће се понашати актуелни властодршци када овај циркус заврши представу и како ће изгледати они који су својим подаништвом деценијама креирали политички амбијент у Црној Гори.

Pejović: Naše majke

Pejović: Naše majke

Nakon najnovijih hapšenja i progona srpskog naroda u Crnoj Gori, prisjetio sam se priče svoje pokojne majke koja mi je mnogo puta ispričala potresnu priču iz svog najranijeg djetinjstva. Dična odiva, poznate i priznate porodice Martinović iz Bajica, kraj Cetinja, nikada nije zaboravila kako su Italijani u toku rata 1941./’45. godine naoružani do zuba upali u njenu rodnu kuću s namjerom da živog uhvate njenog brata Ljuba, jednog od najvećih junaka svoga vremena.

Jovo Pejović: Bodljikava žica

Jovo Pejović: Bodljikava žica

Kada je američki farmer Joseph Glidden 1874. godine izumio bodljikavu žicu da bi ogradio svoje posjede, nije mogao naslutiti da će bodljikava žica postati političko oružje od najveće važnosti. Ona je u Drugom svjetskom ratu služila kao ograda nacističkih koncentracionih logora. Krajem prošle godine u Libanu su organizovane masovne demonstracije protiv sve većih nameta korupcije i loših uslova života

Jovo Pejović: Breme srama

Jovo Pejović: Breme srama

Za vlast koja je okovana mržnjom, podjelama i samo njima znanim istinama, koja nikada nije uradila ništa da se posvađani narod pomiri, sem što je blebetala o svojim istinama i osuđivala druge, koja je izbacivala iz sebe otrovne strelice prema onima koji ne misle kao ona, istorija će jednog dana donijeti sud zbog kojeg će se ovaj period crnogorske istorije nazivati periodom velike nesreće i zla

Pejović: Šta narod hoće

Pejović: Šta narod hoće

Prošlo je više od jednog vijeka da se na našim prostorima nije rodio genije koji bi svojom pameću zadivio svijet. U sveopštoj prosječnosti utopila se sva pamet ovih prostora tako da ćemo se, sve su prilike, načekati da se pojavi neka umna glava koja će svojom pameću ući u istoriju

Pejović: Kuća na tuđem groblju

Pejović: Kuća na tuđem groblju

Vladari svijeta imaju precizno isplanirane metode kojima postižu cilj. Zavade i širenje netrpeljivosti su među najsigurnijim metodama. Isto tako, precizni analitički profili ljudi su važni elementi od kojih su napravili čitavu nauku, institucije, agencije i takozvane nevladine organizacije. Na hiljade osoba je angažovano da se bavi isključivo manipulacijama običnim ljudima. Naš narod je davno rekao: „Ne gradi sebi kuću na tuđem groblju.“, a Amerika je izgrađena na velikom groblju Indijanaca

Pejović: Tužne priče

Pejović: Tužne priče

Svakim danom smo svjedoci tužnih ljudskih priča koje su nastale kao rezultat katastrofalnog vršenja vlasti odnarođenog, bahatog, osionog i korumpiranog režima. U moru primjera koji idu u prilog ovoj ocjeni svakako najveću pažnju javnosti ovih dana zaokuplja priča profesorice u podgoričkoj gimnaziji koja je na društvenim mrežama objavila zastrašujuću ispovijest da će te noći imati prvi obrok nakon dva dana „Iako gladujem jer mi je plata 47 eura ja redovno obavljam svoje dužnosti. A uz sve nedaće koje imam, još sam i podstanar“

Jovo Pejović: Bez časti i stida

Jovo Pejović: Bez časti i stida

Za Evropsku uniju u ovom trenutku je važnije pribaviti režimu u Crnoj Gori makar prividni legitimitet za davanje nekih, za njih bitnih, ustupaka nego se baviti vladavinom prava, funkcionisanjem institucija i stvaranjem uslova za demokratske i fer izbore. To iz dana u dan u očima prosječno obaviještenog građanina Crne Gore kvari sliku o Evropi i „evropskim vrijednostima“.

Pejović: Linija života

Pejović: Linija života

Na koji god kriminal aktuelne vlasti udarite, izgleda da u krajnjem udarate na interese moćnih zapadnih zemalja i oligarhija koje su ovakvu vlast instalirale u Crnoj Gori. Zato se niko u tom „civilizovanom i demokratskom“ svijetu ne buni protiv očiglednog i bahatog kršenja Ustava i zakona i privatizovanja države od strane prve familije. Oni koji su bili blizu državne kase uzeli su velike pare pa se prave ludi kao da o tome ništa ne znaju. Šta preostaje čovjeku umornom i obezglavljenom od svega bez da se bori ili odustane od borbe?!

Kada jedno društvo zapadne u tzv. negativnu spiralu, a naše je očigledno odavno zapalo, kozmetičke popravke samo pogoršavaju stvari. Dakle, ovdje su potrebne korjenite promjene. Institucije koje bi trebalo da budu mjerilo čovječnosti i morala, dotakle su dno. Ako se jednog dana desi promjena vlasti, a mora se desiti, ništa se neće promijeniti ako se ne zabrani nekim ljudima da se više ikad bave poslom kojim su se bavili. To bi bila blaga kazna s obzirom na beskrupulozno i dugotrajno trovanje čitave nacije lažima i nezakonitim poslovima. Ne mogu se svi zaklanjati i kriti iza jednog čovjeka. Svi pojedinačno moraju snositi odgovornost za igru koju igraju u kolu koje vodi kolovođa.

Biti hrabar znači izabrati istinu ili boriti se za nju bez straha, pritom ni u podsvijesti ne razmišljati o sopstvenom interesu. Međutim, kada je Crna Gora u pitanju, treba unaprijed računati da će ta borba biti duga i neizvjesna. Dokazati istinu u državi u kojoj je vlast sve podredila lažima đavoljski je teško. Pritom, svakim danom je sve više onih koji su izgubili slobodu onog trenutka kada su sami pristali da ne učestvuju u donošenju odluka kojima se rješava naša sudbina ili su poklekli pod pritiskom vlasti. Kada žrtvujete ličnu slobodu za opšte dobro, to je najveća žrtva koju neko može podnijeti, čak veća i od samog života. Prvi na udaru režima su upravo istinski predstavnici Srba, poput Milana Kneževića, koji se hrabro bori za očuvanje istinske, njegoševske Crne Gore. Proganjaju ga inspiratori zla, pakosti i ljubomore. I ne mogu mu ništa. Zato što je odbacio sve za šta su drugi spremni da cvile, puze i mole. To što se vlast okomila na Milana Kneževića govori da su ga nominovali kao najozbiljnijeg političkog protivnika, pa čine sve da ga onemoguće da u punom kapacitetu učestvuje u političkim dešavanjima koja nas očekuju u narednoj godini.

Tu prvenstveno mislim na naredne parlamentarne izbore. Srbi u Crnoj Gori imaju obavezu da očuvaju vjekovnu nacionalnu autentičnost, vjeru, jezik, kulturu i istoriju na čvrstim temeljima koji se neće mijenjati od danas do sjutra. Srbi ne smiju dozvoliti mogućnost nacionalnog sunovrata bez povratka. Oni moraju ostati svoji na svome slijedeći duh predaka.

To mora biti naša linija života od koje, po cijenu svega, ne smijemo odustati. Upita me prije neki dan mladi kolega šta je to bilo drugačije u vrijeme moje mladosti. „Zašto kažete da ste bili srećniji i da ste bolje živjeli?“ Odgovor je više nego jednostavan. Male su bile razlike između bogatih i siromašnih. Živjelo se pravičnije, oni iz imućnijijh porodica to ničim nijesu pokazivali, niti su se zbog toga bahatili. Seljak je bio bogatiji nego što je danas. Imao je sve što mu je bilo neophodno za normalan život. Puno više se radilo. Bilo je više solidarnosti i iskrenosti jednih prema drugima. Više smo se međusobno poštovali i uvažavali. Za nas se nijesu trebali pisati zakoni. Postojala su nepisana pravila koja smo svi poštovali i kojih smo se pridržavali. Ona su bila obavezujuća za sve, i poštovanija od tone zakona koji se danas donose, a ne važe za privilegovane. U Crnoj Gori se danas pomaže onima koji imaju sve. Tako smo ovih dana bili svjedoci izjave predsjednice Vrhovnog suda, Vesne Medenice, da je tražila kredite za rješavanje stambenog pitanja, ali i da otplati kredite koje je ranija dobijala da, zbog godina starosti, ne daj Bože, svojoj djeci ne ostavi dugove. A šta će na desetine hiljada građana koji nijesu Vesna Medenica ostaviti svojoj djeci? Ništa. Ni stan, ni kuću, ni radno mjesto. Da li se, nakon ovakvih izjava, treba smijati ili plakati? Ili se samo pitati „kakvi smo?“ Ili sve zapisivati, jer sve što je bilo, a nije zapisano, nije ni bilo.

Izvor: DAN

Pejović: Sistem vrijednosti

Pejović: Sistem vrijednosti

U pravno uređenim državama, koje drže do sebe, najvažnije je uspostavljanje i poštovanje sistema vrijednosti. Odnosi u društvu, vertikalna i horizontalna prohodnost i cio život društva treba da se odvijaju po njemu. Ovom režimu sistem vrijednosti nije potreban jer kada bi postojao onda bi režim bio u opasnosti. Zato je civilizovan život u Crnoj Gori postao nemoguća misija.

Pejović: Krava muzara

Pejović: Krava muzara

Dovoljno je pročitati imena državnih funkcionera i službenika koji su u vrijeme mandata Mila Đukanovića i Duška Markovića od države dobili kredit ili stan po povoljnim uslovima, pa shvatiti zašto se prema Crnoj Gori odnose kao prema privatnoj prćiji.