Zato u rijeci ovog nesrećnog vremena u kome se sve kupuje pa čak i ljudske duše sve izgleda sitno i bezvrijedno. Sve osim života. Zato ne dam da pokore moju mrvu života. Jer ako su mogli biti vlast u mojoj zemlji ne mogu i neće nikad biti gospodari moje duše.
Onom najboljem, najmudrijem i najdalekovidijem Svetom Petru Cetinjskom nijesmo se odužili na način na koji je to zaslužio. A on nam je trasirao put u budućnost i ostavio oporuku kuda i s kime. Vrijeme je da se vratimo na taj put
Bio sam svjedok razgovora trojice bivših pitomaca iz Slovenije, Hrvatske i Srbije i njihovih riječi da ne mogu da se pomire sa činjenicom da se na teritorijama države kojoj su poklonili najljepše godine svojih života i kojoj su se upravo ovdje zakleli na vjernost sada voljom velikih sila moraju smatrati strancima.
Način na koji je formirana takozvana vlada izbornog povjerenja u Crnoj Gori i neki ministri iz redova opozicije koji su se u njoj našli potvrdili su moje više puta iskazivane stavove u javnosti da ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerka otkrije svoj trag
Hrabri i prkosni čovjek koji ni po koju cijenu nije htio da proda svoju vjeru i srpske korijene, iako je živio teškim i mukotrpnim životom. Više je volio da umre od gladi nego da izda svoja uvjerenja i izgubi čast. Režim ga je godinama proganjao i stavljao pred velika životna iskušenja. Pred njim je bio izbor ili da odustane od borbe ili da nastavi da živi u bijedi i siromaštvu i umre kao pošten i častan čovjek.
U ovom našem vremenu koga su pojeli političari i tajkuni osvanuće dan kao i svi ostali. Pisao sam o svemu, najmanje o sebi, zato sam dužan zbog onih koji se pitaju ko je taj Jovo Pejović koji nas danima smara svojim kolumnama odgovoriti.
Vrijeme je da se stavi tačka na manipulacije za koje posežu političari u beskrpuloznoj borbi za glasove. Moramo to učiniti i zbog naših predaka čija se borba za zajedničku otadžbinu danas želi predstaviti posve drugačije na sramotu njihovih potomaka.
„Onaj ko organizuje izbore“, govorio je Nikola Pašić: „taj ih i dobija”. Zato ako ne bude prelazne vlade, šanse za smjenu režima će biti znatno umanjene. Ova vlada sprovodi odluke kao i svaka kolaboraciona vlada, pa samim tim nema legitimitet da organizuje izbore.
Mogu samo zamisliti kako će u godini izbora izaći iz mišje rupe i preplaviti Crnu Goru. Neće se moći od njih odbraniti čak ni oni koji nemaju moć vlasti, jer nikad se ne zna kada se može sve preokrenuti, a njima je stalo da vam daju do znanja da su i u vašoj blizini.
Čovjeka je najteže uvjeriti u istinu. Tako je laž o srpskim zločinima postala sakralna i globalna istina. Laž te vrste mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji snaga u ovakvom svijetu čija je osnova postojanja zasnovana na laži i obmanama.
Ova vlast upravlja Crnom Gorom tako što onima koji se bune, a koji su skloni potkupljivanju baci po kosku da zanijeme, jer ne mogu istovremeno da glođu i da se bune. To u Crnoj Gori, kažu, nije pristojno.
I bez obzira kako ko tumačio rezultate glasanja, vlada je pala. Pala je i Pozitivna Crna Gora. Da li će pasti ili preživjeti opozicija, ostaje da se vidi. Sve zavisi od toga da li će nastaviti da vodi politikantsku ili državničku politiku. Hoće li razum pobijediti sujete, pojedinačne i uskostranačke interese? Hoće li opozicija biti na visini trenutka u kojem se nalazi Crna Gora?
Sprega političara i kriminalaca je tako čvrsto uvezana u sistem da do njegovog pucanja jedino može doći kada se posvađaju oko podjele plijena ili kada narod bude shvatio da igra koja se igra punih 27 godina vodi Crnu Goru u sveopštu kataklizmu
A pobunjeni građanin Crne Gore je na protestima DF-a govorio gestom jednog Albera Kamija. On je ustao u odbranu prava na mišljenje, na slobodu, na dostojanstvo. On je ustao u odbranu prava na slobodne, fer i poštene izbore. On je ustao da iskaže bunt zbog brutalne upotrebe sile od strane specijalnih jedinica policije nad mirnim građanima. On je ustao u odbranu Crne Gore
Aktuelni vlastodržci se ne mogu identifikovati s nijednom časnom osobom, a kamoli s vlašću onih država u kojima su ljudi, njihovi životi i imovina na prvom mjestu. Slobodno građansko društvo kome teže sve demokratske i pravno uređene države ne stanuje u Crnoj Gori. Takvo društvo u kriminalnim vodama nema šansi. Crnoj Gori je potreban generalni remont u svim oblastima, a prije svega u dijelu vraćanja povjerenja u ljude i u institucije sistema. Potrebna joj je smjenjiva narodna vlast koja će polagati račune svojim građanima. Kažu da se vlast osladi. Više od četvrt vijeka diktatorske vlasti u Crnoj Gori je i previše, znamo da je takvima najteže otići, ali moraće.
Bez Kosova nema Vidovdana, ali ni svitanja. Režim ovakvim stavom prema svetinjama na Kosovu u stvari pokazuje i svoj odnos prema svetinjama u Crnoj Gori koje su nerijetko minirali, nasilno obijali ili prijetili da će ih srušiti, a što ne čudi kada mač vlasti u rukama drže Jude. Zato se Bogu molim i čvrsto vjerujem da ovolikom spremnošću na sluganstvo, nepočinstvo i nepodištavanje istorijske prošlosti istinske njegoševske Crne Gore režim, ma koliko se trudio, neće zaraziti pokoljenja koja dolaze. Vjerujem, da u tome neće uspjeti i zato što mi nadu ulivaju brojni mladi prijatelji, intelektualci s kojima se intenzivno družim ovih dana, a koji misle svojom glavom. Koji vole njegoševsku Crnu Goru i koji imaju smjelosti da se za nju bore.
Zato, glavu gore svijetli obraze Crne Gore, jer budućnost Crne Gore pripada tebi. Borbu za slobodu treba voditi svuda i na svakom mjestu gdje se budu kretali istinski borci za njegoševsku Crnu Goru, jer u životu sve se jednom preokrene pa će i u Crnoj Gori koja je 27 godina zatočenik diktature jednog čovjeka. Tako i pjesnik pod utiskom života, pod ovim režimom napisa stih u ime onih obezpravljenih i uputi pitanje Crnoj Gori: „Stalo je vrijeme, a ti daleka. Čuješ li kako naša duša jeca? Jesi li majka ili maćeha, jesmo li i mi tvoja djeca?“
U dobro upletenu mrežu otimanja od države Crne Gore zarad lične koristi nosilaca izvršne vlasti upleteni su svi po vertikali od hijerarhijski najslabijih do onih najjačih. Većina onih najslabijih je iz straha da ne izgubi radno mjesto ili pak zbog neke manje ili veće privilegije pristala da bude izvršilac brojnih nezakonitih radnji zbog kojih će jednoga dana biti na udaru istražnih organa
A da je politička scena Crne Gore preplavljena glupostima, to više niko ne dovodi u pitanje. Politizacija svega i svačega u partijskim državama, kakva je naša, dovodi do opšte hipokrizije društva i degradacije sistema, etike i morala.
A i Roland Garos će biti Novakov. U to sam više nego ubijeđen. Srećan je narod koji ima Novaka Đokovića, velikog sportskog šampiona i čovjeka!
Sjetio sam se ovog meni mnogo dragog i nezaboravnog perioda života kako bih napravio poređenje sa aktuelnom opozicionom političkom scenom koja, umjesto jasnog plana igre i timskog rada, uporno forsira priču o ličnim zaslugama i proizvodi raskole koji nas sve više udaljavaju od toliko očekivane smjene režima. Sve mi to više liči na iznuđene nego na osmišljene poteze koji se prije ugase nego što se pojave na svjetlosti dana.
Naredne godine svečano će biti obilježeno 60 godina od početka rada čuvene škole za rezervne oficire pješadije u Bileći, kroz čije su redove prošle generacije pitomaca iz čitave bivše nam domovine SFRJ. I sada mi, kao prije tačno 35 godina, kada sam bio pitomac 64. klase ove škole, u ušima odzvanjaju stihovi iz pjesme učitelja iz Celja Milana Apiha, nastale u vrijeme njegovog tamničenja u kaznionici u Bileći, kasnije kasarni nadaleko poznate i priznate škole rezervnih oficira pješadije: „Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras…’’
Pa, stihovi koji su se pjevali poslije povratka s napornih vježbi taktičke obuke, ispjevani od strane pitomaca:’’ Dolje kamen, gore nebo, o Bilećo, Bog te j…’’ Ili oni kada smo odlazili u prekomandu: ‘’Nema više okretanja glave kraj kioska Olivere plave.’’
Ali, više od pjesme uklesani su mi u sjećanje red, rad i disciplina koji su vladali na svakom koraku. To je, u stvari, bila jedinstvena škola života, koja nas je naučila kako se postaje odgovoran čovjek, spreman za sve izazove koje život nametne. Pitomci ove škole su i moralno i stručno bili osposobljeni da stanu pred vojnički stroj i izvedu najkomplikovanije taktičke zadatke, rame uz rame sa aktivnim oficirima. Znam mnoge od mojih kolega pitomaca ove škole, koji su mi govorili da im je bilo lakše završiti fakultet nego školu rezervnih oficira, upravo zato što je Bileća tražila pitomce spremne da 24 sata budu u funkciji obaveza i zadataka koje pred njih postavlja komanda. Među predavačima škole bile su najpoznatije vojne starješine s prostora bivše zajedničke države, a meni su posebno ostale u sjećanju starješine o kojima su se prenosile legende s generacije na generaciju, kao što su Tihomir Kundačina, Savo Obradović, Jovan Vacić, Vitomir Nikolić… Ili, u to vrijeme, mlade starješine Petar Todorović, Miodrag Lalović, Milivoje Kadović, Ismet Kobiljar i mnogi drugi.
Te osamdesete godine prošlog vijeka, Bileća je bila puna pitomaca sa naših prostora koji su svojim ponašanjem i stečenim znanjem služili za primjer. Ovom prilikom pomenuću Vladimira Kovačevića, Ranka Boljevića, Marka Martinovića, Ranka Đuraškovića, Milivoja Đurovića, Zorana Kruščića, Miljka Beljkaša, Veska Šćepanovića, Radivoja Ćetkovića, Sava Ražnatovića… A koliko ih je tek bilo prije i poslije osamdesete godine prošlog vijeka, koji su na najbolji način predstavljali Crnu Goru, a koje će, nadam se, ova kolumna podstaći da osvježe sjećanja na bilećku školu.
Zato, evo prilike, da ponovo kao nekad, u našoj kasarni u Bileći stanemo u stroj na obilježavanju 60 godina od osnivanja škole. Biće to prilika da se još jednom podsjetimo nezaboravnih dana koji su duboko urezani u naša srca kao dani u kojima smo polagali ispit zrelosti i čovječnosti, kada smo obarali rekorde na vojnim i sportskim poligonima i testirali našu snagu i izdržljivost u svim mogućim uslovima. I kao što velike ljubavi ne umiru lako, tako će Zlatište, Popovo polje, Avtovac, Bilećko jezero i vojnički dani u našim dušama ostati vječno da žive i traju, a moguće, i neki novi stihovi, poput onih iz pjesme „Bilećanka“, koji su nadživjeli sve bivše zatvorenike bilećkog logora.
Izvor: Dnevna novina DAN
Tada mi je postalo jasno da je nezasiti monstrum koji guta svijet pod firmom demokratije riješio da i nas pretvori u njegove sluge. Aktuelni režim je u NATO kampanju stavio sve svoje potencijale i velika materijalna sredstva, no i pored toga nikako da broj gradjana koji podržava NATO predje njihovu projektovanu većinu. Zato NATO kampanja poprima obilježje nasilja nad slobodnom voljom gradjana.
A stara izreka da krv nije voda proradiće jednoga dana i kod onih koji sada za male ili velike privilegije služe mrziteljima Srba u njihovoj vjekovnoj težnji da nam se osvete za velike pobjede koje smo kroz istoriju izvojevali u borbi za čast i dostojanstvo svoga naroda. Srpstva se ne mogu odreći ni oni građani Crne Gore koji su se sklonili pod skute režima, ma koliko ih aktuelni režim na to prisiljavao uvođenjem novog kriterijuma za određivanje nacionalne opredijeljenosti takozvanog osjećaja. To im neće dozvoliti ni potomci 300 000 Srba koliko ih je u Crnoj Gori bilo 1899. godine kako je i zapisano u Zemljopisu Knjaževine Crne Gore iz te godine, niti se potomci tih najboljih sinova Crne Gore – Srba mogu odreći zavjeta izrečenog u istoimenom dokumentu, koji kaže da je svaki Srbin u Crnoj Gori dužan ljubiti cijelu domovinu, sve srpske zemlje u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi, a ja bih dodao i sve dobre ljude na zemljinoj kugli.
Tako nam je politička scena više preplavljena intrigama, prevarama i lažima, nego željom da se stanje u kom živimo mijenja. Zločince koji imaju vlast treba sažaljevati, jer kada izgube vlast čeka ih kazna na kakvu nijesu računali niti o njoj sanjali. Svevišnji je već odredio kaznu koju neki izdržavaju kao otpadnici od kojih su odavno digli ruke čak i oni koji su im izdavali naloge, a nije mali broj onih koji čekaju u red da im se pridruže.
Na sjednici Odbora Glavnog grada DNP – a za predsjednika je jednoglasno izabran Jovo Pejović, dosadašnji koordinator Inicijativnog odbora Podgorice.
Koliko je samo ostalo pitanja na koja nijesmo dobili odgovor, a čekamo ga godinama. Vlast frazom „Da je vječna Crna Gora“ igra na kartu najtananijih ljudskih osjećanja odvajkada prisutnih na ovim prostorima da je rodni dom bio i ostao ‘’sve i sja’’ za našeg čovjeka pa makar mu se na vjernost zaklinjao i ozloglašeni zločinac Sekula Drljević. A da je Crna Gora svačija sem naša jasno je i onima koji svoj navodni patriotizam iskazuju na krajnje primitivan način.
Budite svoji. Ne dozvolite nikome i ničemu da od vas učini da se ne osjećate potpuno svoji. Jer ako ne budete svoji, shvatićete jednoga dana da nijeste ispunili svoju misiju na Zemlji. Bićete najobičniji mali crv kojeg će svako, kad mu god padne na pamet, moći ugaziti i poniziti.
Velika tragedija Crne Gore je u činjenici što na političkoj sceni glavnu riječ vode ljudi nedorasli zahtjevima vremena u kom živimo.
