Iz snimaka telefonskih ragovora visokih državnih funkcionera koji se poslednjih nedjelja pojavljuju u medijima jasno se oslikava karakter ličnosti, ali i vlasti koja trideset godina vrši teror nad građanima Crne Gore.
Iz snimaka telefonskih ragovora visokih državnih funkcionera koji se poslednjih nedjelja pojavljuju u medijima jasno se oslikava karakter ličnosti, ali i vlasti koja trideset godina vrši teror nad građanima Crne Gore.
Demokratija jeste volja većine, ali i sistem političkog pluarizma kao pokretačka snaga napretka. I trideset godina poslije uvođenja višepartijskog sistema u Crnoj Gori sve liči na kliničko-psihijatrijski eksperiment, a ne na civilno humanističko društvo. Najprimitivniji i najgori poriv kod ljudi je onaj da vladaš nad drugim ljudima, još kad se na to doda kompleks, eto ti diktatora.
Sve češće smo svjedoci da se naši najbliži i najdraži sahranjuju u krugu najuže rodbine uz obrazloženje da se to radi po izričitoj želji pokojnika. Po hrišćanskom vjerovanju i učenju crkve, smrt je prelazak iz ovozemaljskog, privremenog života, u nebeski vječni život. Svaki čovjek, još za života, odredi mjesto gdje će biti sahranjen
„Dok je god opozicija ovako razjedinjena vlast može mirno da spava.“ Ovim riječima mi se obrati vjerni glasač opozicije, razočaran fijaskom nedavnih protesta u Podgorici. I ja sam razočaran nejedinstvom opozicije, saglasih se s njim, ali ova vlast će se brzo raspasti kao trula i trošna građevina koja ne može da izdrži težinu vlastite truleži.
Ponekad, ali baš ponekad, ispratim neku od političkih emisija na režimskim medijima. Oni koji imaju snage da pogledaju do kraja kažu da to nijesu informativne kuće već štabovi DPS-a. Funkcionalno i praktično predstavljaju propagandno-agitatorski centar stranke na vlasti. Kada slušam s koliko poltronstva pravdaju sve što režim radi, a istovremeno s koliko mržnje dočekuju lidere opozicije i komentarišu njihove aktivnosti, naročito one koji predstavljaju srpsko biračko tijelo, pitam se: „Obraz. Šta to bješe?“
Te, sada već daleke 1997. godine, stajao sam na stepeništu stare zgrade Glavnog grada Podgorice i obratio se masi od tri hiljade demonstanata, koji su protestovali zbog nasilne smjene tadašnjeg sekretara za upravu Podgorice Nevena Gošovića. Ispred mene je stajao kordon do zuba naoružanih specijalaca. Nekoliko godina kasnije, jedan od njih mi je rekao da ih je u zgradi bilo nekoliko stotina. Upravo tada su počele podjele u Crnoj Gori po svim šavovima, a cilj smjene sekretara Gošovića je bio da se izborom novog sekretara stvore pretpostavke za krađu te godine održanih predsjedničkih izbora
Odluka da se lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić u režiranom procesu nazvanom „Državni udar“ proglase krivim bez dokaza tipičan je primjer kako se diktatori obračunavaju s političkim neistomišljenicima uz obilatu pomoć stranih mentora koji su ih doveli da štite njihove interese
Na vlasti u Crnoj Gori su najobičniji poltroni koje nam Zapad potura i koji rade isključivo u korist njihovih interesa, a na štetu naših nacionalnih interesa. Zato i drže Đukanovića. Briga Zapad što narod živi u bijedi i nemaštini. Njih demokratija ne zanima, dok poslušnik radi za njih. Zato ima odriješene ruke da radi šta hoće sopstvenom narodu. Kriminal, korupcija, pljačka, sve to Zapad ne interesuje. Zato proganjaju rodoljube i patriote koji se stvarno iskreno bore za interese našeg naroda i države
Ako ne poštujemo tuđu, ne možemo poštovati ni svoju slobodu. Neka je moje shvatanje slobode nekome besmisleno. Meni nije. Ako treba da je sa nekim dijelim, dijeliću je sa onima do kojih mi je stalo. Neću da živim u državi u kojoj moram biti sluga režima, da bih živio život kako dolikuje čovjeku. Neću da prodajem vjeru za večeru, za sve privilegije ovoga svijeta.
U Crnoj Gori tri decenije nema ni zračka svjetlosti. Sva je svjetlost pobjegla sa zemlje na nebo i ostavila nas da tumaramo u mraku, a ipak, mi proganjani, šikanirani i zlostavljani pokušavamo odbraniti svoju zemlju. Jaki u nadi i vjeri, snažno vjerujemo u skoro svanuće dana koji će rastjerati tamu koja se uvukla u sve pore našeg društva.
Kako nijesam polagao vozački ispit, nikada nijesam ni vozio. Od prevoznih sredstava najčešće sam koristio bicikl i svoje noge, koje me, Bogu hvala, i danas dobro služe. Ovakav način života mi je pomogao da više budem u kontaktu s običnim ljudima. Tako me i ovih dana dok šetam podgoričkim ulicama prepozna i pozdravi poneki prolaznik, a neki se duže zadrže postavljajući mi često pitanja na koja nemam odgovor
Cijela Crna Gora s nestrpljenjem čeka kada će se konačno pojaviti Milova torba koju najavljuje Duško Knežević. Koliko je teška i koliko Migovih koverti u nju može stati pitanje je s kojim Crna Gora odlazi na spavanje, čekajući da li će se narednog dana pojaviti torba puna para.
Nijedna vlast u istoriji Crne Gore se nije tako obogatila pljačkajući sopstveni narod kao što je to učinila aktuelna.Od strane dojučerašnjih prijatelja i saradnika režima iznijet je sijaset primjera o njihovom lopovluku. Ako je samo dio toga istina, ne znam kako Crna Gora još diše
Ako nas manipulatori iz vlasti opet prevare osuđujući Duška Kneževića za sva nepočinstva kojih smo se proteklih dana nagledali, a sebe aboliraju kao da oni o ovome ništa nisu znali, onda je Crna Gora nezrelo društvo koje i ne zaslužuje bolju vlast.
Sve ovo što se dešava Crnoj Gori nije trenutna bolest našeg društva. Ovo je slika i prilika jedne pogrešne politike koja se održava brutalnim i siledžijskim metodama uz prećutnu saglasnost Zapada. Prokletstvo savremenog svijeta su đilkoši i glupaci oličeni u nosiocima vlasti koji su interese države i njenih građana podredili ličnim interesima. Oni u svojoj bahatosti nijesu predvidjeli da kad- tad dugovi stižu na naplatu.
Kad je patrijarh srpski Pavle rekao da budemo ljudi, nije mislio da ćemo biti veći vjernici ako zapalimo veću svijeću, niti da će nam zbog većeg priloga grijesi biti oprošteni; mislio je da samo dobrim djelima možemo napraviti razliku između ljudi i neljudi. Mnogo prije nego što je patrijarh Pavle izgovorio ove riječi, u Crnoj Gori se nepogrešivo znala napraviti razlika između ljudi i neljudi.
U politici , kao i u sportu, postoje porazi kada pobijedite sebe same. Poslije takvih utakmica, porazi najteže padaju. Moramo priznati da je uprkos svim pritiscima i marifetlucima vlasti takvih poraza u opoziciji bilo najviše. Zato, ako se ovoga puta spotaknemo na pitanju objedinjavanja opozicionog djelovanja, podizaćemo se mnogo duže nego što to iko može pretpostaviti.
На крају смо још једне тешке године која ће у историји Црне Горе бити упамћена као година подјела, прогона, игнорисања већинске воље грађана од стране режима, прекрајања историје, доношења одлука којима се понижава Црна Гора, крвавих обрачуна криминалних група, монтираних судских процеса, посрнућа инститиуција система, тешке материјалне ситуације великог броја грађана, деградације части, обесмишљавања многих других питања, толико важних за нашу будућност.
Када уз све ово на јавној сцени додатно имате терор незнања који производе квазиинтелектуалци и носиоци важних државних и политичких функција, који су стицајем чудних околности постали креатори наших судбина, онда вам не преостаје ништа друго него да се запитате може ли вас задесити већа несрећа од ове са којом се свакодневно суочавамо.
Трагично је да смо као друштво доведени у овакво стање, као што је трагично да смо дошли до тога да се за своја права боримо на улицама, зато што су институције система постале мјесто апсолутне самовоље режима. Још трагичнији је податак који се препричава ових дана да су поједини грађани стављање у затвор Небојше Медојевића прослављали пуцњима из револвера.
Тако Црна Гора полако али сигурно постаје друштво мржње и прогањања свих који другачије мисле. Да има права и правде, након што је Уставни суд прогласио члан Закона о кривичном поступку неуставним, на основу којег је Виши суд донио одлуку о стављању у затвор посланика Милана Кнежевића и Небојше Медојевића, све судије Апелационог суда и Врховног суда које су учествовале у доношењу ове одлуке, као и старјешине полиције које су издале налог за њихово хапшење, требало би да буду смијењене.
Иако су носиоци ових звања положили заклетву да ће штитити Устав, већина њих сматра да је заклетва дата шефовима режима и да је заштита њихових интереса важнија је од свих других заклетви. Ове одлуке су потврдиле оно што одавно знамо – да је држава потпуно централизована, а одлуке се доносе по диктату једног човјека.
Под овом влашћу је промовисано полтронство, непотизам, просталук, бахатост, лажљивост, корупција и криминал, обмана и незнање до неслућених висина, као никада у историји Црне Горе. Ма колико се некоме чинило да је ова власт стабилна, то је за оне који добро познају политичке прилике само привид. Они живе у страху, свјесни да свијет и народ добро знају да су они протагонисти свега чега се сада одричу. Само због страха од казне која их чека након силаска с власти, они се голом силом одржавају.
Њихово тридесетогодишње јахање које сви скупа плаћамо не може проћи без заслужене казне. Народ добро зна да је овај режим промовисао све оно чега се Црна Гора гнушала у прошлости. Зато нам треба отрежњење, да би ова земља добила власт која нас неће дијелити на грађане првог и другог реда, зависно од тога кога ће ко гласати. Црној Гори треба власт која ће изграђивати економски стабилну државу која ће закопати ратне сјекире и окренути се стварању услова за срећан живот свих грађана.
Отрежењење нам је потребно да бисмо коначно схватили да овај режим није само проблем за опозицију. Овај режим је проблем за свеколики црногорски народ. У богатим европским државама народ се буни због повећања цијена које утичу на њихов животни стандард, услова за одлазак у пензију, угрожавања грађанских права и слобода. У Црној Гори гдје се ова права драстично крше народ ћути, како би рекао један мој пријатељ „као да му је Бог памет попио!“
Ми морамо схватити да нема те власти која може побиједити народ, као што морамо коначно схватити да Црна Гора има огромне ресурсе које је ова власт криминалном политиком обесмислила.
Извор: ДАН
У Црној Гори закони не важе исто за све. Умјесто једнакости свих пред законом, влада неписано правило – ако се закони супротстављају приватним интересима моћних појединаца и група тим горе по законе. Држава Црна Гора је због тога далеко од успостављеног система владавине права. Разлог за овакво стање лежи прије свега у чињеници да код актуелне власти не постоји политичка воља за владавином права, нити спремност да се закони неселективно примјењују.
Владавина права је нужан предуслов демократије. Изградња правне државе у којој ће се закони доследно проштовати и спроводити једнако за све њене грађане сан је о ком сви сањамо. Немогуће је изграђивати правну државу без успостављања независних, професионалних и одговорних правосудних институција.
У држави у којој је правосуђе под директном контролом и снажним утицајем владајућих структура влада правило – кадија те тужи, кадија ти суди. Без темељне кадровске реконструкције у судству и тужилаштву, на принципима моралног и стручног кредибилитета, нема правде у Црној Гори. Спрега власти и правосуђа је рак рана наше државе, јер умјесто критеријума квалитета приликом избора судија, превладава партијска подобност и лојалност носиоцима извршне власти. Судије морају бити слободне и независне да би могле судити по закону и савјести.
Успостављање правног и институционалног оквира за борбу против организованог криминала и корупције подразумијева раскринкавање спреге између власти и структура блиских власти, које су у народу препознате као срж свих наших несрећа.
Истинска правна држава мора својим грађанима гарантовати правну сигурност. Обезбјеђење правне сигурности је један од кључних предуслова изградње државе у којој ће грађани слободно исказивати своје ставове и слободно живјети.
Све ово што се последњих дана и година дешава челницима, члановима и симпатизерима Демократског фронта јасно говори да је Црна Гора заточена држава. У њој не постоји владавина права као темељ једнакости и недискриминације и стварања правне сигурности појединаца, али и читавог друштва.
Услов свих услова да Црна Гора постане правна држава и да у њој царује владавина права јесте постојање политичке воље за потпуном независношћу институција система, посебно судства и тужилаштва. Добро је што су грађани последњих година посредством медија били у прилици да се лично увјере какви су морални и стручни квалитети једног броја судија и тужилаца.
Просто је запањујуће колико је неписмености и просјечности садржано у тим личностима које би требало да представљају крем знања и професионалности у обављању ових, у свакој иоле озбиљној држави важних функција. Они више нијесу проблем било којег појединца. Они су проблем за све грађане Црне Горе, једнако као и они чијим интересима служе. Много више за оне који тога нијесу свјесни, него за оне који се против њих боре.
Наравно, све оно што се дешава са правосудним и тужилачким органима је последица диктаторске ДПС власти, која је у последњих 30 година, колико се налази на челу Црне Горе, изградила систем у цјелости подређен њеним интересима.
Све то им дозвољава и међународна заједница, која у Црној Гори, иако би то жељела, не може наћи нови субјект који би с толико подаништва служио њеним интересима, али и народ у који се увукао страх због насиља који међу грађанима сије режим.
Оно што посебно треба да забрине је појава да се међу грађане Црне Горе увукла мржња по принципу навијачких страсти и исконструисаних подјела од стране режима што никоме не доноси добро.
Све оно што се некоме данас дешава, а што нијесмо хтјели реално сагледати, једнога дана ће се вратити као бумеранг онима који то ћутке посматрају. Тога морају бити свјесни и носиоци извршне власти, као главни протагонисти прогона својих неистомишљеника, јер народ је давно, на основу животног искуства, примијетио, да ничија вјечно не гори, па неће ни њихова.
Извор: ДАН
Za kvaziprijatelje tada, kao i sada Srbi su sredstvo za ostvarivanje njihovih ciljeva. Za mene je ta strašna spoznaja i suočavanje s njom ključ našeg opstanka u budućnosti. Mi moramo otvoriti oči građanima Crne Gore i upozoriti ih, dok smo još na vrijeme, da ne pravimo prijatelje od onih koji to ne mogu, ne smiju i neće da budu.
Ma koliko se režim trudio da zatre srpske korijene, teško da može sakriti istinu da svi građani pravoslavne vjere koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi ili Crnogorci imaju zajedničke, srpske korijene. To isto važi i za značajan broj porodica muslimanske vjeroispovijesti. O tome najbolje svjedoče krsne slave koje se danas više nego ikada slave u Crnoj Gori, a dobro se zna ko u pravoslavlju slavi slavu, ali i bratska okupljanja na koja dolaze i naša braća Muslimani, koja dobro znaju iz kojih plemena i od kojih bratstava potiču njihove porodice.
Na antisrpstvu se ne može graditi Crna Gora. To mora biti jasno režimu. U temelje Crne Gore crnogorski Srbi su ugradili sebe. Zato se ne slažem sa onima koji smatraju da u godinama najvećeg progona Srba od strane jednog režima treba ćutati. Jer, ako se na ovim pitanjima budemo saginjali, više se nikada nećemo ispraviti.
U rušilačkom ludilu režim se ustremio i na svetinju Mitropolije crnogorsko-primorske na Rumiji. Kada se devastiraju dragulji prirode i ruše svetinje, onda se ne piše dobro ni onima koji izdaju, ni onima koji izvršavaju naloge. Mnogo je onih koji se čudu ne mogu načuditi šta bi sa nekadašnjim borcima za ekološku i njegoševsku Crnu Goru i funkcionerima nekih opozicionih partija koji su se, koliko do juče, predstavljali kao najveći borci za očuvanje životne sredine i odbranu naših svetinja – Kosova, jezika i vjere.
Ovako mlak odgovor režima na otvoreni udar na temelje Crne Gore je uslovljen i mogućom ucjenom koja bi mogla uticati na njihovo gubljenje vlasti. A vlast je za njih sve, bez vlasti njima Crna Gora ne znači ništa. U to će se uvjeriti svi oni koji nemaju lični interes, a bezrezervno im vjeruju.
Tako sam prije neki dan pročitao na internetu kako je na kraju svadbenog veselja mlada, između ostalih, otvorila i kovertu svog djede koga je puno voljela i u njoj zatekla novčanicu s kojom je mogla kupiti čokoladu, ali i poruku koja je ganula do suza: „Zlato djedino, ja sam danas najsrećniji i najponosniji čovjek na svijetu, jer gledam kako moja krv, ono malo čupe koje sam cupkao na koljenima, postaje samostalna žena i stvara svoju porodicu.
Moj uvaženi profesor, kog još ponekad sretnem prolazeći podgoričkim ulicama, dobronamjerno me je savjetovao da je bolje imati svoj stav, pa makar on bio i pogrešan, nego zastupati tuđe stavove. Poznati književnik primijeti da je bilo lako Milovanu Đilasu: „On je platio ono što misli, mi plaćamo ono što oni misle.” Crnogorski opozicionar misli da u Crnoj Gori više nije važno ko je na vlasti, a ko u opoziciji, najvažnije je ko je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori.
Kasno otrježnjenje mnogo puta smo kroz istoriju skupo plaćali. Zato je zadnji čas da se probudimo i počnemo mudrije i hrabrije uticati na odluke koje se direktno tiču naše budućnosti.
Jedino u Crnoj Gori imate nebrojeno primjera da se dva rođena brata, od istog oca i majke, nacionalno izjašnjavaju jedan kao Srbin, a drugi kao Crnogorac. Počeci agresivne antisrpske politike u Crnoj Gori rezultat su velikog uticaja NATO-a i zapadnih sila na aktuelni režim.
Čini se kao da su ove riječi pisane za našu vlast. Crna Gora s ovim režimom tone sve dublje i dublje, i tonuće – sve dok se bude odricala najboljeg dijela naše istorije, i dok se god bude iživljavala nad onim građanima čiji su preci ugradili svoje živote u njene temelje. Danas je žeđ za osvetom najvažniji smisao politike u Crnoj Gori. Potomci onih koji su se kroz vjekove iskazivali kao najveći protivnici Njegoševe Crne Gore danas su se udružili protiv potomaka onih koji su stvarali Njegoševu Crnu Goru.
Najavom zabrane obilježavanja godišnjice Podgoričke skupštine i otvorenim napadima na Mitropoliju crnogorsko- primorsku, obistiniće se proročanstvo velikog srpskog pisca Dobrice Ćosića da će režim u Crnoj Gori povesti pravi etnički rat protiv srpstva i da će učiniti sve da „Gorski vijenac“ doživi svoje izvrnuto paradoksalno značenje. Nama je, izgleda, suđeno da živimo godine najvećih veleizdaja.