Pejović: Špijuni su među nama

Pejović: Špijuni su među nama

Nedavno sam pročitao i izjavu meni nepoznatog autora koja mi se veoma svidjela i koja se uklapa u ovu priču: „Kada bi me pitali što je važnije, sloboda ili život, ne bih znao odgovoriti, ali znam da je čast za mene najskuplja riječ.“ Koliko je u današnjoj Crnoj Gori čast na cijeni, prosudite sami. Mnogo je onih koji bi rekli malo ili nimalo.

Pejović: Ne trujte nas

Kakav je to život kada živite u mraku? Da li smo sami pristali na ropstvo u zamjenu za slobodu?“, pitanja su koja se nameću u svim zemljama u kojima su na vlasti diktatorski režimi. Iako nekada to nijesam razumio, danas mi je više nego jasno da onaj ko preživi, piše istoriju. Zato i ne čudi što nas svakoga dana na ovaj ili onaj način truju lažima. Možda je došao trenutak da se snažnije nego ikada dosad oglasimo i poručimo kreatorima novog svjetskog poretka: „Ne trujte nas više lažima! Dosta je bilo!“

Pejović: Šampion se vratio

Pejović: Šampion se vratio

Da su Novakovi kritičari iskompleksirane ličnosti uvjerili smo se mnogo puta, da i u svijetu tenisa ima politike, kao i da se mnogo toga događa iza kulisa takođe je poznato, ali kada je Novak spreman tada ga niko ne može zaustaviti. Tada je njegova snaga kao planinska rijeka zato se radujem njegovom velikom povratku jer ću ponovo uživati u maestralnim igrama, pa i u trenucima u kojima ne bude pobjeđivao.

Pejović: Tužna zbilja Crne Gore

a ga nijesam optuživao jer sam znao da o njemu i njegovoj porodici u najtežim trenucima niko nije vodio računa. Prošao je golgotu kao malo ko. Ostali smo prijatelji. Za vrijeme novogodišnjih i vjerskih praznika razmjenjivali smo poruke. Nedavno smo se slučajno sreli i zadržali u srdačnom razgovoru više od pola sata. Imao sam osjećaj da je jedva dočekao taj susret. Imao je potrebu da mi saopšti mnogo toga. Zakleo mi se u život svoje djece da i pored svega i dalje glasa opoziciju.

Pejović: Crno da crnje biti ne može

Najviše je bio razočaran svojom porodicom. Podijelila ih vlast. To je ostala najveća rana na njegovom srcu koju, uprkos svemu, nije mogao izliječiti. Umro je nekoliko dana kasnije, a nijesam bio u mogućnosti da se oprostim od njega i pored njegove želje. Htjeli su po cijenu svega da se izbjegne iznošenje onih vrlina, koje su mog prijatelja činile odvažnim i jedinstvenim čovjekom

Pejović: Istina je samo jedna

Pejović: Istina je samo jedna

Mitropolija crnogorsko-primorska je najstarija eparhija Srpske pravoslavne crkve i jedina koja postoji bez prestanka i bez ikakvih prekida od sticanja autokefalnosti 1219. godine. Preteča današnje Mitropolije crnogorsko-primorske bila je zetska episkopija koju je osnovao Sveti Sava(1219/122

Pejović: Čauši su među nama

Pejović: Čauši su među nama

Neka se stide sebe oni što govore da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi mogao uspješno zamijeniti ovu vlast. Jer ako u Crnoj Gori nakon 30 godina ovakve vlasti ne postoje snage koje su sposobne da nas izvuku iz stanja u kom se kao društvo nalazimo, onda mi nemamo budućnost. Ako 30 godina koračate unatraške i to prihvatite kao stil života, onda će trebati najmanje 30 godina da dođete na početnu poziciju.

Pejović: Teško nama među vama

Pejović: Teško nama među vama

. Naučili smo da ne vjerujemo ni u šta.“ Strah od gubitka vlasti tjera režim da se grčevito bori za njeno očuvanje i to čini svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima… Oni su svjesni da im gubljenje vlasti donosi i krivičnu i svaku drugu odgovornost za sva nepočinstva koja su učinili i čine Crnoj Gori. Strah od kazne one koji su vlasti potčinjeni takođe tjera da ne glasaju opoziciju. Obraćajući se režimu, pjesnik je davno zapisao:“Teško nama među vama, u zlu dobro čekajući.“

Pejović: Nacionalno pomirenje

Pejović: Nacionalno pomirenje

Nigdje nećete naći državu koju je Svevišnji darivao tako čudesnom prirodnom ljepotom, a da je režim degradirao do te mjere da više nema te pameti koja to može ispraviti. No, i to bismo lakše preboljeli od zle krvi koju je među građanima Crne Gore prosula vlast, kojoj je bitnije prebrojavanje po nacionalnim, vjerskim, ideološkim i drugim osnovama od pomirenja i izgradnje srećnijeg i bogatijeg društva. Što bi rekao jedan moj prijatelj, komentarišući ovo vrijeme: „Neka nam je Bog u pomoći.“

Pejović: Zašto volim Podgoricu

Pejović: Zašto volim Podgoricu

Bog mi je dao privilegiju da se rodim i živim u Podgorici, u gradu gdje su se vjekovima rađali i umirali moji preci. Zato od svih gradova na svijetu najviše volim Podgoricu. Volim je i zato što je sve čega želim da se sjetim u njoj. Danas ne možeš da razlikuješ prave Podgoričane od onih koji to nijesu. Ne mislim na mjesto rođenja već na osjećaj pripadnosti. Izgubili se Podgoričani i povukli u sebe, kao da ne pripadaju svom gradu, kao da su stranci u rođenoj kući. Sve rjeđe ih srijećem na onim kultnim mjestima gdje su se vjekovima okupljali. Razdvojio ih DPS od svog grada, od svojih prijatelja. Podgorica je uvijek imala velike ljude, ali i one za koje se to ne može reći. Problem je što su oni drugi sada preuzeli komandu u svim sferama života. Da čovjek ne vjeruje sopstvenim očima. Oni odlučuju ko će što da radi i kako Podgorica treba da se gradi. Oni u svom neznanju i nepripadnosti Podgorici ruše pravo lice Podgorice. Zato im u ime Podgoričana koji istinski vole svoj grad poručujem: „Imali ste dovoljno vremena da u proteklih 27 godina pokažete koliko znate, ali nijeste! Zauzvrat ste nam uzeli najljepše godine života i posljednju nadu da i naša generacija učini nešto vrijedno za svoj grad, nešto što smo bili dužni i što je samo nama pripadalo. Nijeste čak imali ni ono malo poštenja da kažete:„I mi smo griješili!“, pa da se sklonite na vrijeme da bi ovaj grad vodili oni koji ga vole i koji znaju. Vaš rad se isključivo svodi na par mjeseci šminkanja uoči izbora, kada žurite da na brzinu sve „popravite, izgradite, renovirate, operete“ i potkupite, a Podgorica trpi i čeka! Vrijeme curi. Podgorici treba vlast koja hoće da gradi grad zato što ga voli, a ne zato što joj treba da bi vladala. Svaka vlast mora da zna da građani ne postoje radi vlasti, već vlast postoji radi građana. Zato nam treba vlast koja će omogućiti građanima da se pitaju. Da se ova vlast trudila oko nas, kao što se trudi oko sebe, gdje bi nam bio kraj? Toliko su se uljuljkali u vlasti da se više i ne trude da narodu bude bolje. Smatraju da su dovoljni sami sebi, a da je narod toliko neznaven da će im to beskonačno prolaziti. Uvijek sam poštovao, cijenio i volio pametne i obrazovane ljude. Imao sam razumijevanja i za one koji su bili mangupi. Ovi današnji vlastodršci koji nam drže lekcije su ljudi s kojima niko nije volio da se druži. Zato nam se sada svete za svoje komplekse. Ako hoćete Podgoricu kakvu pamtimo, punu duha i ljubavi, moramo ispratiti poltrone i kompleksaše sa svih mjesta na kojima se odlučuje. Samo tako ćemo se legitimisati kao ljudi koji vole Podgoricu. Podgorica pripada onima koji u njoj žive. Oni najbolje znaju što je za njih i za Podgoricu najbolje. Ravnomjerna raspodjela gradskih para. Uključivanje struke u odluke koje su važne za razvoj grada, jasno definisan sistem kontrole svih kojima su građani dali povjerenje konačno mora postati stil vršenja vlasti svih koji vole ovaj grad. Da se građani više uključe u odlučivanje kako će se trošiti novac, u koje projekte i kada, da se raspisuju referendumi u kojima bi se građani izjašnjavali o svim bitnim izdvajanjima iz budžeta i da se građanima da pravo da utiču na razvoj grada. Neophodno je da se uvede red u funkcionisanje pojedinih službi Glavnog grada, da postanu racionalnije. Da se preispita da li je sadašnje radno vrijeme u organima Glavnog grada racionalno i da li daje očekivane rezultate, mora se modernije razmišljati i raditi. Da gradu pod Goricom vratimo dušu koja će nas vratiti u vremena kada su Podgorica i Podgoričani uživali u svakom novom danu. Kada smo širili ljubav, vrijedno radili i slavili uspjehe grada i građana. Sloboda i demokratija traže lično angažovanje, a samim tim i odgovornost svakog od nas! Ja maštam o Podgorici kao slobodnom i ekonomski bogatom gradu u kojem će vladati društvena pravda, o gradu ostvarenih ljudi, jer bez toga je nemoguće rješavati probleme s kojima se suočavamo, ni one ljudske, ekonomske, društvene, političke. Ova vlast je prizvela čovjeka koji ne vjeruje ni u šta. Ne obraćamo pažnju jedni na druge, brinemo samo za sebe. Ljubav, prijateljstvo, saosjećajnost i praštanje su se izgubili. Živimo u moralno zagađenom društvu. Sanjam da živim u gradu gdje se neće suditi po nacionalnoj i partijskoj pripadnosti, već po tome kakav je ko čovjek. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi moći da radimo, da se svako slobodno moli svome Bogu, da zajedno tražimo slobodu, znajući da ćemo jednog dana zaista i biti slobodni. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi biti slobodni, jer sloboda je nedjeljiva! Kada svi budemo mogli da slobodno iskažemo svoju volju, moći ćemo da kažemo da je i naš život imao smisla! Kada svi budu slobodni, onda ćemo moći da se nadamo i tom danu, kada će i ovaj grad, koji volim najviše na svijetu biti evropski grad. Kada konačno svane taj dan, shvatiće koliko su griješili i oni koji su u strahu od režima prestali da se bore za slobodu. Izbori su istorijska prilika da pomognete da konačno svane dan slobode, da uživate u činjenici da ste zaslužni što je osvojena sloboda, za Podgoricu i sve njene građane.

Pejović: Podgorica u srcu

Pejović: Podgorica u srcu

U vremenima koja su iza nas mnogo novca je potrošeno na šminkanje grada, što je za posledicu imalo činjenicu da su brojni kapitalni objekti i objekti komunalne infrastrukture i danas ostali mrtvo slovo na papiru. Podgorici treba domaćin koji voli svoj grad, kojem funkcija gradonačelnika neće koristiti da bi se pomoću nje bogatili on i njegovi srodnici. Podgorici ne trebaju gradonačelnici koje će po završetku mandata na optužničkoj klupi čekati presude za zloupotrebu službenog položaja na štetu grada i građana… Niti oni kojima Podgorica treba da posluži kao usputna stanica na putu do neke nove visoke političke funkcije.

Pejović: Klasična trgovina

Pejović: Klasična trgovina

Najveći gubitnici na ovim izborima su Crna Gora i njeni građani, bez obzira na to za koga su glasali. Gubitnici su i oni koji nijesu izašli na birališta, ali i oni koji su glasačke listiće učinili nevažećim. Ovi izbori su pokazali koliko je važno vršiti vlast na lokalnom nivou, tamo gdje opozicija vrši vlast opozicioni kandidati su ukupno imali više glasova od kandidata vlasti i obrnuto. To je najbolji pokazatelj pod kakvim su pritiskom zaposleni u lokalnoj samoupravi i koliko je strah da ne ostanu bez posla presudan prilikom donošenja konačne odluke o tome kome dati glas.

Pejović: To su naših ruku djela

Pejović: To su naših ruku djela

Na radnim akcijama su se rađale i velike ljubavi koje su u brojnim slučajevima krunisane brakom. Nijesmo se dijelili ni po nacionalnim, ni po teritorijalnim šavovima, bili smo posvećeni izgradnji svoje zemlje i to bez novčane nadoknade ili bilo koje druge privilegije. Kritičari mogu svaku stvar dovesti do apsurda, pa i život na radnim akcijama, no radne akcije su za nas koji smo za njih i sa njima živjeli, bile nešto najljepše što nam se moglo desiti u ono vrijeme.

Pejović: Biramo između slobode i diktature

Pejović: Biramo između slobode i diktature

Režimi koji decenijama svoju sudbinu vezuju za jednu ličnost u svijetu su prepoznati kao diktatorski. Takvi režimi opstaju i zato što svi koji njima pripadaju moraju misliti glavom šefa režima. Pravo na slobodno mišljenje je unaprijed osuđeno na kaznu. Oni koji uspiju spasiti sopstvenu glavu zbog saopštenog stava suprotnog stavu šefa režima to mogu smatrati svojim najvećim uspjehom

Pejović: Povratak u 1948.

Pejović: Povratak u 1948.

Može li se Crna Gora sedamdeset godina kasnije odbraniti od oživljavanja politike Informbiroa, koja je mnoge porodice u Crnoj Gori zavila u crno i u kojoj su pojedini crnogorski poslušnici bili najodaniji podanici tadašnjim vlastodršcima u satanizaciji svoje braće? Da li to režim uvođenjem sankcija vjekovnim prijateljima i proganjanjem političkih neistomišljenika obilježava sedamdeset godina golootočke golgote?

Pejović: Dogodine na Kosovu

Pejović: Dogodine na Kosovu

Ko mo­že za­bo­ra­vi­ti 128 srp­skih sve­ti­nja, cr­ka­va i ma­na­sti­ra, ko­ji su od 1999.go­di­ne spa­lje­ni i ošte­će­ni, mno­gi od njih pre­tva­ra­ni u de­po­ni­je i jav­ne to­a­le­te? Ko mo­že za­bo­ra­vi­ti hram Bo­go­ro­di­ce Lje­vi­ške, hram Sve­tog Spa­sa, ma­na­stir De­vič, cr­kvu Sv. Jo­va­na Pre­te­če, i mno­ge dru­ge? Da li su sve ne­vi­ne žr­tve s Ko­so­va i Me­to­hi­je, nje­ne sve­ti­nje i kul­tur­no-isto­rij­ski spo­me­ni­ci to­li­ko jef­ti­ni da ih se Sr­bi­ja pod pri­ti­skom me­đu­na­rod­ne za­jed­ni­ce tre­ba ta­ko la­ko od­re­ći?

Pejović: Sprdnja vijeka

Pejović: Sprdnja vijeka

U Cr­noj Go­ri su uvi­jek stra­da­li hra­bri, pa­met­ni i obra­zo­va­ni lju­di. Da­nas se ološ to­li­ko na­mno­ži­la da je ča­snim i po­šte­nim lju­di­ma go­to­vo ne­mo­gu­će da do­đu do iz­ra­ža­ja i isti­ne. Zgra­ža­vam se pred tom či­nje­ni­com i pla­šim se da smo do­ta­kli dno i vra­ti­li se či­tav vi­jek una­zad i da su mon­ti­ra­ni po­li­tič­ki pro­go­ni i su­đe­nja po­li­tič­kim opo­nen­ti­ma po­sta­li moć­no oruž­je re­ži­ma za skre­ta­nje pa­žnje s ka­ta­stro­fal­ne eko­nom­ske si­tu­a­ci­je u ko­joj se na­la­zi­mo.

Pejović: Crne kutije

Pejović: Crne kutije

Cr­na Go­ra je da­nas, bez sum­nje, pu­na cr­nih ku­ti­ja, ko­je su, pod po­seb­nom pri­smo­trom dr­ža­ve, i či­je bi otva­ra­nje do kra­ja raz­ot­kri­lo svu su­ro­vost ove vla­sti, ko­ja se ni­če­ga ne li­bi da bi se do­dvo­ri­la stra­nim men­to­ri­ma i da bi sa­ču­va­la ne­za­ko­ni­to ste­če­no bo­gat­stvo

Pejović: Udba je naša sudba

Pejović: Udba je naša sudba

Za­stra­šu­ju­će je i pri­zna­nje biv­šeg mi­ni­stra po­li­ci­je Ko­nje­vi­ća da su u no­ći 24. ok­to­bra 2015. go­di­ne u zgra­di DB-a on, Mi­lo Đu­ka­no­vić i Du­ško Mar­ko­vić, ta­da­šnji šef taj­ne slu­žbe, do­go­va­ra­li sce­na­rio ka­ko raz­bi­ti mir­ne gra­đan­ske pro­te­ste opo­zi­ci­je. U sud­bo­no­snim tre­nu­ci­ma za bu­duć­nost Cr­ne Go­re mno­go je bit­ni­je ka­ko će se pre­ma no­vim iza­zo­vi­ma od­no­si­ti opo­zi­ci­ja, ne­go šta će ra­di­ti re­žim.

Pejović: Susret s drugom

Pejović: Susret s drugom

Ni­je­sam imao na­mje­ru da ga pi­tam gdje je po­li­tič­ki an­ga­žo­van, ali on kao da je je­dva če­kao da mi ka­že da je na pu­tu ko­ji sli­je­di mo­ja par­ti­ja. „Ni­je­sam te po­dr­žao kad si pri­stu­pio De­mo­krat­skom fron­tu, jer sam vje­ro­vao da lju­di ko­ji su u tom tre­nut­ku vo­di­li par­ti­ju ko­ju smo, iz­me­đu osta­lih, i ti i ja osni­va­li, iskre­no ra­de na nje­nom ja­ča­nju. Ka­da sam shva­tio da ni­je ta­ko, ali i da su oni ko­ji su me ubje­đi­va­li da vi to ra­di­te se­be ra­di ne­du­go za­tim de­man­to­va­li se­be i na­pu­sti­li par­ti­ju, od­lu­čio sam da se vra­tim svo­jim pri­ja­te­lji­ma, jer ste je­di­ni do kra­ja osta­li po­sve­će­ni ide­a­li­ma ko­je smo sa­da već dav­ne 1997. go­di­ne za­jed­no po­sta­vi­li kao cilj, od ko­jeg ne­će­mo od­u­sta­ti. Isti­na, vi­še ni­ka­da ne­ću uze­ti član­sku kar­tu bi­lo ko­je par­ti­je, ali ću sli­je­di­ti ide­ju ko­ju smo za­jed­no gra­di­li.“

Pejović: Da li je normalno?

Pejović: Da li je normalno?

Tač­no se zna ko dr­ži do kon­ti­nu­i­te­ta do­ka­zi­va­nja isti­ne i bor­be za isti­nu, a ko se po­vi­ja kao slam­ka na vje­tru od iz­bo­ra do iz­bo­ra mi­je­nja­ju­ći po­li­tič­ka i sva dru­ga uvje­re­nja. Za­to će i na­red­ni pred­sjed­nič­ki iz­bo­ri po­ka­za­ti, da li se iza na­vod­ne bit­ke za pred­sjed­ni­ka kri­je bit­ka za istin­sku Cr­nu Go­ru ili sa­mo još jed­na u ni­zu bi­ta­ka za li­der­stvo u opo­zi­ci­ji?

Pejović: Oboljeli od primitivizma

Pejović: Oboljeli od primitivizma

Mo­žda za­to ne ra­zu­mi­je­mo ovo vri­je­me mi ko­ji smo dio ži­vo­ta pro­ži­vje­li u dr­ža­vi gdje ste mo­gli za­spa­ti u par­ku, na klu­pi, a da vas ni­ko ne uz­ne­mi­ra­va, gdje vas ni­ko na uli­ci ne bi mo­gao na­pa­sti, a da vam slu­čaj­ni pro­la­znik ne bi pri­te­kao u po­moć, gdje su se lju­di mak­si­mal­no po­što­va­li i po­ma­ga­li i gdje smo bi­li bez­bjed­ni svu­da i na sva­kom mje­stu. Na­ža­lost, vi­še ni­šta ni­je kao pri­je. Iz­gu­bi­li smo ono naj­bit­ni­je – ka­ko po­sta­ti i op­sta­ti čo­vjek u pra­vom smi­slu te ri­je­či, jer je naj­ve­ća ljud­ska vri­jed­nost za sva vre­me­na- bi­ti čo­vjek.

Pejović: Automobili bombe

Pejović: Automobili bombe

Da li je mu­ni­ci­ja u vo­zi­lu bi­la dio ne­kog pla­ni­ra­nog te­ro­ri­stič­kog na­pa­da i da li u to­me ima ele­me­na­ta ino­stra­no­sti? Da li su svi auto­mo­bi­li iz prat­nje vi­so­kih DPS funk­ci­o­ne­ra po­ten­ci­jal­ni auto­mo­bi­li bom­be? Shod­no već usta­lje­noj prak­si, ne bi me za­ču­di­lo da re­žim op­tu­ži ne­ko­ga iz opo­zi­ci­je da su upra­vo lju­di iz nji­ho­vih re­do­va pod­met­nu­li mu­ni­ci­ju i su­za­vac i da iza sve­ga sto­ji Ru­si­ja?

Pejović: Opasno je biti Srbin

Pejović: Opasno je biti Srbin

Kao i što sam mno­go pu­ta čuo da je put do isti­ne mu­ko­tr­pan i dug. To­ga je, vje­ru­jem, bio svje­stan i moj par­tij­ski ko­le­ga Mi­lan Kne­že­vić ka­da je kre­nuo na put de­mo­krat­ske bor­be za slo­bod­nu Cr­nu Go­ru. Za­to vje­ru­jem da nje­gov trud ne­će bi­ti uza­lu­dan, kao što ni bor­ba za slo­bod­nu Cr­nu Go­ru ne­će bi­ti uza­lud­na, ma ko­li­ko du­go tra­ja­la.

Pe­jo­vić: Ko iz opozicije pomaže Milu

Pe­jo­vić: Ko iz opozicije pomaže Milu

Si­gu­ran sam da bi re­žim odav­no si­šao sa po­li­tič­ke sce­ne, da svo­je pr­ste u unu­tra­šnje stva­ri Cr­ne Go­re ni­je­su do­bra­no umi­je­ša­li i me­še­ta­ri sa stra­ne, ko­ji vi­še vo­de ra­ču­na o svo­jim ne­go i in­te­re­si­ma gra­đa­na Cr­ne Go­re. Ni­je­sam da­le­ko od po­mi­sli da upra­vo oni dik­ti­ra­ju po­dje­le i ras­ko­le na opo­zi­ci­o­noj po­li­tič­koj sce­ni.

Pe­jo­vić: Milove čistke

Pe­jo­vić: Milove čistke

Jer, kad su kra­li, za­du­ži­va­li i uni­šta­va­li Cr­nu Go­ru, i ra­di­li sve što im je pa­lo na pa­met, ne smi­je­mo pri­sta­ti da s nji­ma di­je­li­mo od­go­vor­nost za ra­čun ko­ji su sa­mi na­pra­vi­li, a ko­ji će na­ža­lost mo­ra­ti pla­ća­ti oni ko­ji ni­je­su ni bi­li ro­đe­ni kad su ovi do­šli na vlast. Uosta­lom, ne­ma di­ja­lo­ga s re­ži­mom ko­ji sva­ko­dnev­no hap­si, vri­je­đa, oma­lo­va­ža­va i sa­ta­ni­zu­je sva­ko­ga ko ima dru­ga­či­je mi­šlje­nje od nje­ga i nje­go­vih na­lo­go­da­va­ca.

Pejović: Narod je iznad države

Pejović: Narod je iznad države

Ka­da će do­ći vri­je­me da ži­vi­mo bez stra­ha i da se ne sti­di­mo po­li­ti­ča­ra, nji­ho­vog ra­da i nji­ho­vih bi­o­gra­fi­ja? Ka­da nam pra­vo­su­đe ne­će bi­ti ko­rum­pi­ra­no? Ka­da će do­ći dan da sve klju­če­ve u svo­jim ru­ka­ma ne dr­ži je­dan čo­vjek i jed­na par­ti­ja? Ka­da će pre­sta­ti da se ga­zi Ustav i ka­da će su­di­je pre­sta­ti da pi­šu pre­su­de u ka­bi­ne­ti­ma re­žim­skih vla­sto­dr­ža­ca? Ka­da

Pejović: Novi put

Pejović: Novi put

Pr­va pri­li­ka za to su pred­sjed­nič­ki iz­bo­ri. Ako opo­zi­ci­ja na ovim iz­bo­ri­ma iza­đe sa za­jed­nič­kim kan­di­da­tom ko­ji će uz to bi­ti i ne­stra­nač­ka lič­nost, eto ve­li­ke šan­se za po­bje­du. Oni ko­ji na iz­bo­ri­ma bu­du kan­di­do­va­li stra­nač­ke li­de­re ne že­le smje­nu re­ži­ma. Oni nam ti­me ša­lju po­ru­ku da je nji­hov cilj unu­ta­ro­po­zi­ci­o­na bor­ba za pre­vlast. Na­ro­du se od ta­kve bor­be i od ta­kvih iz­bo­ra odav­no smu­či­lo.

Pe­jo­vić: Znakovi pored puta

Pe­jo­vić: Znakovi pored puta

Ka­da se po­me­ne Vi­še­grad, mi­sao nam od­mah po­đe na Ivu An­dri­ća i nje­gov epo­hal­ni ro­man „Na Dri­ni ću­pri­ja“. Ka­da no­gom sta­ne­te na most na Dri­ni, pr­vo se sje­ti­te na­ma to­li­ko dra­ge na­rod­ne pje­sme „U div­no­me sta­rom gra­du Vi­še­gra­du“. Sa­mo ne­ko­li­ko de­se­ti­na me­ta­ra od mo­sta na Dri­ni na­la­zi se bi­sta Meh­med pa­še So­ko­lo­vi­ća, tra­gič­nog ju­na­ka dra­me srp­skog na­ro­da kroz isto­ri­ju, za­gle­da­nog u svo­ju, u ar­hi­tek­ton­skom i sva­kom dru­gom smi­slu im­pre­siv­nu gra­đe­vi­nu.
Da­nak u kr­vi ko­ji na pro­sto­ri­ma gdje ži­ve Sr­bi sa­da u dru­gom ob­li­ku tra­je do da­na­šnjih da­na i opo­mi­nje sve one ko­ji ima­ju gram pa­me­ti da se vi­še ni­ka­da ne smi­je do­zvo­li­ti da svjet­ski me­še­ta­ri i do­ma­ći iz­ro­di otru­ju mr­žnjom srp­sku krv i okre­nu je pro­tiv se­be sa­me. I upra­vo u Vi­še­gra­du, za­hva­ljuj­ući re­ži­se­ru svjet­skog gla­sa Emi­ru Ku­stu­ri­ci sa­gra­đen je An­drić­grad, a u nje­go­vom je­zgru Cr­kva Ca­ra La­za­ra i bi­ste tro­ji­ce naj­ve­ćih Sr­ba sa raz­dvo­je­nih srp­skih te­ri­to­ri­ja, knji­žev­ni­ka Iva An­dri­ća, pje­sni­ka i vla­di­ke Pe­tra II Pe­tro­vi­ća Nje­go­ša i na­uč­ni­ka svjet­skog gla­sa Ni­ko­le Te­sle, ko­ji nas opo­mi­nju da mo­ra­mo ma gdje bi­li i ma što ra­di­li bi­ti za­jed­no. Lič­no bih bio sre­ćan da sam u An­drić­gra­du za­te­kao i bi­stu ve­li­kog knji­žev­ni­ka i čo­vje­ka Me­še Se­li­mo­vi­ća, jer bi na taj na­čin An­drić­grad zra­čio kao sim­bol srp­skog stra­da­nja i uz­di­za­nja, ali i isti­ne o na­ma i na­šoj vječ­noj bor­bi za oču­va­nje srp­skog iden­ti­te­ta na svim pro­sto­ri­ma gdje Sr­bi ži­ve. Ti­me bi isto­ri­ja Sr­ba bi­la ovjen­ča­na, a tr­no­vit put ko­jim su Sr­bi pro­la­zi­li kroz vje­ko­ve svje­do­čio bi o to­me ka­ko su zlo­tvo­ri či­nje­li sve i či­ne da nam za­tru sje­me i iz­bri­šu pam­će­nje. Car La­zar, Ivo An­drić, Ni­ko­la Te­sla, Nje­goš i Me­ša, sva­ko u svo­je vri­je­me, za­di­vio je i za­du­žio svi­jet do te mje­re da će oni i nji­ho­va dje­la bi­ti be­smrt­na za vjek vje­ko­va.
Ivo An­drić, za­gle­dan u da­lji­nu, pr­vi nam je po­že­lio do­bro­do­šli­cu. Ću­tljiv i ozbi­ljan, ona­kav ka­kvim su ga za­pam­ti­li nje­go­vi bi­o­gra­fi iz nje­go­vog gra­da mu­dro pra­ti sve što nam se de­ša­va i po­zi­va da još jed­nom pro­či­ta­mo „Zna­ko­ve po­red pu­ta“. Ne­ko pri­mi­je­ti da je Nje­goš tu, da Ivu An­dri­ću ču­va le­đa, a me­ne im­pre­si­o­ni­ra tekst na Nje­go­še­vom spo­me­ni­ku „ Tra­gič­ni ju­nak ko­sov­ske mi­sli“. Moj su­sret u An­drić­gra­du, sa Nje­go­šem, uči­nio me je mno­go slo­bod­ni­jim ov­dje ne­go u mo­joj Cr­noj Go­ri. Uz Nje­go­ša sam se i ja osje­ćao ve­li­kim, dok su se tu­ri­sti iz či­ta­vog svi­je­ta di­vi­li na­šem vla­di­ci.
Ni­ko­la Te­sla, na­uč­nik oko ko­jeg se oti­ma či­ta­vi svi­jet, otvo­rio je oči čo­vje­čan­stvu, a iz An­drić­gra­da po­ru­ču­je: „Ako bu­dem imao sre­će da ostva­rim ne­ke od svo­jih ide­ja, to će bi­ti do­bro­čin­stvo za ci­je­lo čo­vje­čan­stvo. Ako se mo­je na­de is­pu­ne, naj­sla­đa mi­sao će mi bi­ti ta da je to dje­lo jed­no­ga Sr­bi­na.“ Da­nas je po­lo­žaj Sr­ba na svim te­ri­to­ri­ja­ma na ko­jim Sr­bi vje­ko­vi­ma ži­ve, iz­u­zet­no te­žak. Te­žak i za­to što Sr­bi da­nas ne­ma­ju ta­ko ve­li­ke lič­no­sti ni u dr­ža­va­ma gdje ži­ve, ni me­đu­na­rod­noj jav­no­sti ka­kvi su bi­li na­ši slav­ni pre­ci. Iz­gle­da da se Alek­san­dar Vu­čić za­pu­tio pu­tem Mi­la Đu­ka­no­vi­ća. Za­to se pla­šim da jed­no­ga da­na ne pre­da Ko­so­vo i okre­ne le­đa Ru­si­ji. Za­to sam u Cr­kvi Ca­ra La­za­ra za­pa­lio svi­je­ću za po­koj du­ši svim stra­da­lim ko­sov­skim ju­na­ci­ma i mo­lio se da Bog da pa­me­ti ak­tu­el­nim ne­sreć­ni­ci­ma ko­ji od­lu­ču­ju u ime Sr­ba da ne iz­da­ju na­še slav­ne pret­ke. Vu­či­će­vo sve otvo­re­ni­je okre­ta­nje pre­ma za­pa­du je vra­ća­nje du­ga oni­ma ko­ji su ga do­ve­li na vlast da bi slu­žio nji­ho­vim in­te­re­si­ma. Po­li­ti­ka sje­dje­nja na dvi­je sto­li­ce nje­mu je do­pu­šte­na da bi pre­va­rio gla­sač­ko ti­je­lo i učvr­stio vlast. Vr­lo br­zo će mo­ra­ti da se od­rek­ne jed­ne sto­li­ce, jer ga na­lo­go­dav­ci sa za­pa­da sve vi­še pri­ti­ska­ju, a či­ni se­ da je bli­zu od­lu­ke da to bu­de on ru­ska. Na­ro­či­to smi­je­šno i na­iv­no zvu­či nje­go­va naj­no­vi­ja pri­ča o sve­ko­li­kom na­rod­nom raz­go­vo­ru o sta­tu­su Ko­so­va, ko­ju gle ču­da, pr­vi po­zdra­vlja­ju ame­rič­ki zva­nič­ni­ci u Sr­bi­ji, pa za­to ni­je­sam da­le­ko od po­mi­sli da Vu­čić opi­pa­va puls na­ro­da, ka­ko da bez­bol­ni­je po se­be od­ra­di do­bi­je­ni za­da­tak sa za­pa­da. Sve mi to zvu­či kao pri­ti­sak za­pa­da da se Ko­so­vo mo­ra pre­da­ti. Oni ko­ji se pri­hva­te te sram­ne ulo­ge tre­ba da zna­ju da se te­me­lji ku­će ne da­ju po ci­je­nu sve­ga. Ta­ko­đe svi Sr­bi mo­ra­ju zna­ti da nam pre­ci Ko­so­vo ni­je­su osta­vi­li da bi nji­me tr­go­va­li, jer je Srp­stvo bez Ko­so­va kao ti­je­lo bez sr­ca. Sr­bi u Cr­noj Go­ri iz po­li­ti­ke Vu­či­ća i od­no­sa zva­nič­ne Sr­bi­je i pre­ma sta­tu­su Sr­ba u Cr­noj Go­ri mo­ra­ju iz­vu­ći po­u­ku i ko­nač­no shva­ti­ti da su raz­go­vo­ri sa Vu­či­ćem na tu te­mu sa­mo gu­blje­nje vre­me­na. Sr­bi u Cr­noj Go­ri vre­me­na za gu­blje­nje ne­ma­ju za­to rje­še­nje svo­jih pro­ble­ma mo­ra­ju po­tra­ži­ti unu­tar Cr­ne Go­re. To ne­će bi­ti ni­ma­lo la­ko, ako zna­mo da je či­ta­vi dr­žav­ni apa­rat okre­nut pro­tiv njih, a mr­žnja ma­njin­skih na­ro­da pre­ma Sr­bi­ma pre­ra­sla je u hi­ste­ri­ju. Za­to ne smi­je­mo do­zvo­li­ti da Nje­goš po­sta­ne tra­gič­ni ju­nak srp­ske mi­sli u Cr­noj Go­ri, a Sr­bi na­rod nad ko­jim će svi ka­da im pad­ne na pa­met dr­ža­ti bič. Na­ro­či­to ne ka­da se zna da su naj­bo­lji si­no­vi srp­skog na­ro­da, kao ma­lo ko, za­du­ži­li čo­vje­čan­stvo. A zna­ko­ve po­red pu­ta tre­ba sa­mo pra­vil­no či­ta­ti, gdje god se na­šli na pro­sto­ri­ma gdje ži­ve ili su ži­vje­li Sr­bi.

DAN