Nedavno sam pročitao i izjavu meni nepoznatog autora koja mi se veoma svidjela i koja se uklapa u ovu priču: „Kada bi me pitali što je važnije, sloboda ili život, ne bih znao odgovoriti, ali znam da je čast za mene najskuplja riječ.“ Koliko je u današnjoj Crnoj Gori čast na cijeni, prosudite sami. Mnogo je onih koji bi rekli malo ili nimalo.
Kakav je to život kada živite u mraku? Da li smo sami pristali na ropstvo u zamjenu za slobodu?“, pitanja su koja se nameću u svim zemljama u kojima su na vlasti diktatorski režimi. Iako nekada to nijesam razumio, danas mi je više nego jasno da onaj ko preživi, piše istoriju. Zato i ne čudi što nas svakoga dana na ovaj ili onaj način truju lažima. Možda je došao trenutak da se snažnije nego ikada dosad oglasimo i poručimo kreatorima novog svjetskog poretka: „Ne trujte nas više lažima! Dosta je bilo!“
Da su Novakovi kritičari iskompleksirane ličnosti uvjerili smo se mnogo puta, da i u svijetu tenisa ima politike, kao i da se mnogo toga događa iza kulisa takođe je poznato, ali kada je Novak spreman tada ga niko ne može zaustaviti. Tada je njegova snaga kao planinska rijeka zato se radujem njegovom velikom povratku jer ću ponovo uživati u maestralnim igrama, pa i u trenucima u kojima ne bude pobjeđivao.
a ga nijesam optuživao jer sam znao da o njemu i njegovoj porodici u najtežim trenucima niko nije vodio računa. Prošao je golgotu kao malo ko. Ostali smo prijatelji. Za vrijeme novogodišnjih i vjerskih praznika razmjenjivali smo poruke. Nedavno smo se slučajno sreli i zadržali u srdačnom razgovoru više od pola sata. Imao sam osjećaj da je jedva dočekao taj susret. Imao je potrebu da mi saopšti mnogo toga. Zakleo mi se u život svoje djece da i pored svega i dalje glasa opoziciju.
Najviše je bio razočaran svojom porodicom. Podijelila ih vlast. To je ostala najveća rana na njegovom srcu koju, uprkos svemu, nije mogao izliječiti. Umro je nekoliko dana kasnije, a nijesam bio u mogućnosti da se oprostim od njega i pored njegove želje. Htjeli su po cijenu svega da se izbjegne iznošenje onih vrlina, koje su mog prijatelja činile odvažnim i jedinstvenim čovjekom
Mitropolija crnogorsko-primorska je najstarija eparhija Srpske pravoslavne crkve i jedina koja postoji bez prestanka i bez ikakvih prekida od sticanja autokefalnosti 1219. godine. Preteča današnje Mitropolije crnogorsko-primorske bila je zetska episkopija koju je osnovao Sveti Sava(1219/122
Neka se stide sebe oni što govore da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi mogao uspješno zamijeniti ovu vlast. Jer ako u Crnoj Gori nakon 30 godina ovakve vlasti ne postoje snage koje su sposobne da nas izvuku iz stanja u kom se kao društvo nalazimo, onda mi nemamo budućnost. Ako 30 godina koračate unatraške i to prihvatite kao stil života, onda će trebati najmanje 30 godina da dođete na početnu poziciju.
. Naučili smo da ne vjerujemo ni u šta.“ Strah od gubitka vlasti tjera režim da se grčevito bori za njeno očuvanje i to čini svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima… Oni su svjesni da im gubljenje vlasti donosi i krivičnu i svaku drugu odgovornost za sva nepočinstva koja su učinili i čine Crnoj Gori. Strah od kazne one koji su vlasti potčinjeni takođe tjera da ne glasaju opoziciju. Obraćajući se režimu, pjesnik je davno zapisao:“Teško nama među vama, u zlu dobro čekajući.“
Nigdje nećete naći državu koju je Svevišnji darivao tako čudesnom prirodnom ljepotom, a da je režim degradirao do te mjere da više nema te pameti koja to može ispraviti. No, i to bismo lakše preboljeli od zle krvi koju je među građanima Crne Gore prosula vlast, kojoj je bitnije prebrojavanje po nacionalnim, vjerskim, ideološkim i drugim osnovama od pomirenja i izgradnje srećnijeg i bogatijeg društva. Što bi rekao jedan moj prijatelj, komentarišući ovo vrijeme: „Neka nam je Bog u pomoći.“
Bog mi je dao privilegiju da se rodim i živim u Podgorici, u gradu gdje su se vjekovima rađali i umirali moji preci. Zato od svih gradova na svijetu najviše volim Podgoricu. Volim je i zato što je sve čega želim da se sjetim u njoj. Danas ne možeš da razlikuješ prave Podgoričane od onih koji to nijesu. Ne mislim na mjesto rođenja već na osjećaj pripadnosti. Izgubili se Podgoričani i povukli u sebe, kao da ne pripadaju svom gradu, kao da su stranci u rođenoj kući. Sve rjeđe ih srijećem na onim kultnim mjestima gdje su se vjekovima okupljali. Razdvojio ih DPS od svog grada, od svojih prijatelja. Podgorica je uvijek imala velike ljude, ali i one za koje se to ne može reći. Problem je što su oni drugi sada preuzeli komandu u svim sferama života. Da čovjek ne vjeruje sopstvenim očima. Oni odlučuju ko će što da radi i kako Podgorica treba da se gradi. Oni u svom neznanju i nepripadnosti Podgorici ruše pravo lice Podgorice. Zato im u ime Podgoričana koji istinski vole svoj grad poručujem: „Imali ste dovoljno vremena da u proteklih 27 godina pokažete koliko znate, ali nijeste! Zauzvrat ste nam uzeli najljepše godine života i posljednju nadu da i naša generacija učini nešto vrijedno za svoj grad, nešto što smo bili dužni i što je samo nama pripadalo. Nijeste čak imali ni ono malo poštenja da kažete:„I mi smo griješili!“, pa da se sklonite na vrijeme da bi ovaj grad vodili oni koji ga vole i koji znaju. Vaš rad se isključivo svodi na par mjeseci šminkanja uoči izbora, kada žurite da na brzinu sve „popravite, izgradite, renovirate, operete“ i potkupite, a Podgorica trpi i čeka! Vrijeme curi. Podgorici treba vlast koja hoće da gradi grad zato što ga voli, a ne zato što joj treba da bi vladala. Svaka vlast mora da zna da građani ne postoje radi vlasti, već vlast postoji radi građana. Zato nam treba vlast koja će omogućiti građanima da se pitaju. Da se ova vlast trudila oko nas, kao što se trudi oko sebe, gdje bi nam bio kraj? Toliko su se uljuljkali u vlasti da se više i ne trude da narodu bude bolje. Smatraju da su dovoljni sami sebi, a da je narod toliko neznaven da će im to beskonačno prolaziti. Uvijek sam poštovao, cijenio i volio pametne i obrazovane ljude. Imao sam razumijevanja i za one koji su bili mangupi. Ovi današnji vlastodršci koji nam drže lekcije su ljudi s kojima niko nije volio da se druži. Zato nam se sada svete za svoje komplekse. Ako hoćete Podgoricu kakvu pamtimo, punu duha i ljubavi, moramo ispratiti poltrone i kompleksaše sa svih mjesta na kojima se odlučuje. Samo tako ćemo se legitimisati kao ljudi koji vole Podgoricu. Podgorica pripada onima koji u njoj žive. Oni najbolje znaju što je za njih i za Podgoricu najbolje. Ravnomjerna raspodjela gradskih para. Uključivanje struke u odluke koje su važne za razvoj grada, jasno definisan sistem kontrole svih kojima su građani dali povjerenje konačno mora postati stil vršenja vlasti svih koji vole ovaj grad. Da se građani više uključe u odlučivanje kako će se trošiti novac, u koje projekte i kada, da se raspisuju referendumi u kojima bi se građani izjašnjavali o svim bitnim izdvajanjima iz budžeta i da se građanima da pravo da utiču na razvoj grada. Neophodno je da se uvede red u funkcionisanje pojedinih službi Glavnog grada, da postanu racionalnije. Da se preispita da li je sadašnje radno vrijeme u organima Glavnog grada racionalno i da li daje očekivane rezultate, mora se modernije razmišljati i raditi. Da gradu pod Goricom vratimo dušu koja će nas vratiti u vremena kada su Podgorica i Podgoričani uživali u svakom novom danu. Kada smo širili ljubav, vrijedno radili i slavili uspjehe grada i građana. Sloboda i demokratija traže lično angažovanje, a samim tim i odgovornost svakog od nas! Ja maštam o Podgorici kao slobodnom i ekonomski bogatom gradu u kojem će vladati društvena pravda, o gradu ostvarenih ljudi, jer bez toga je nemoguće rješavati probleme s kojima se suočavamo, ni one ljudske, ekonomske, društvene, političke. Ova vlast je prizvela čovjeka koji ne vjeruje ni u šta. Ne obraćamo pažnju jedni na druge, brinemo samo za sebe. Ljubav, prijateljstvo, saosjećajnost i praštanje su se izgubili. Živimo u moralno zagađenom društvu. Sanjam da živim u gradu gdje se neće suditi po nacionalnoj i partijskoj pripadnosti, već po tome kakav je ko čovjek. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi moći da radimo, da se svako slobodno moli svome Bogu, da zajedno tražimo slobodu, znajući da ćemo jednog dana zaista i biti slobodni. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi biti slobodni, jer sloboda je nedjeljiva! Kada svi budemo mogli da slobodno iskažemo svoju volju, moći ćemo da kažemo da je i naš život imao smisla! Kada svi budu slobodni, onda ćemo moći da se nadamo i tom danu, kada će i ovaj grad, koji volim najviše na svijetu biti evropski grad. Kada konačno svane taj dan, shvatiće koliko su griješili i oni koji su u strahu od režima prestali da se bore za slobodu. Izbori su istorijska prilika da pomognete da konačno svane dan slobode, da uživate u činjenici da ste zaslužni što je osvojena sloboda, za Podgoricu i sve njene građane.
U vremenima koja su iza nas mnogo novca je potrošeno na šminkanje grada, što je za posledicu imalo činjenicu da su brojni kapitalni objekti i objekti komunalne infrastrukture i danas ostali mrtvo slovo na papiru. Podgorici treba domaćin koji voli svoj grad, kojem funkcija gradonačelnika neće koristiti da bi se pomoću nje bogatili on i njegovi srodnici. Podgorici ne trebaju gradonačelnici koje će po završetku mandata na optužničkoj klupi čekati presude za zloupotrebu službenog položaja na štetu grada i građana… Niti oni kojima Podgorica treba da posluži kao usputna stanica na putu do neke nove visoke političke funkcije.
Najveći gubitnici na ovim izborima su Crna Gora i njeni građani, bez obzira na to za koga su glasali. Gubitnici su i oni koji nijesu izašli na birališta, ali i oni koji su glasačke listiće učinili nevažećim. Ovi izbori su pokazali koliko je važno vršiti vlast na lokalnom nivou, tamo gdje opozicija vrši vlast opozicioni kandidati su ukupno imali više glasova od kandidata vlasti i obrnuto. To je najbolji pokazatelj pod kakvim su pritiskom zaposleni u lokalnoj samoupravi i koliko je strah da ne ostanu bez posla presudan prilikom donošenja konačne odluke o tome kome dati glas.
Na radnim akcijama su se rađale i velike ljubavi koje su u brojnim slučajevima krunisane brakom. Nijesmo se dijelili ni po nacionalnim, ni po teritorijalnim šavovima, bili smo posvećeni izgradnji svoje zemlje i to bez novčane nadoknade ili bilo koje druge privilegije. Kritičari mogu svaku stvar dovesti do apsurda, pa i život na radnim akcijama, no radne akcije su za nas koji smo za njih i sa njima živjeli, bile nešto najljepše što nam se moglo desiti u ono vrijeme.
Režimi koji decenijama svoju sudbinu vezuju za jednu ličnost u svijetu su prepoznati kao diktatorski. Takvi režimi opstaju i zato što svi koji njima pripadaju moraju misliti glavom šefa režima. Pravo na slobodno mišljenje je unaprijed osuđeno na kaznu. Oni koji uspiju spasiti sopstvenu glavu zbog saopštenog stava suprotnog stavu šefa režima to mogu smatrati svojim najvećim uspjehom
Može li se Crna Gora sedamdeset godina kasnije odbraniti od oživljavanja politike Informbiroa, koja je mnoge porodice u Crnoj Gori zavila u crno i u kojoj su pojedini crnogorski poslušnici bili najodaniji podanici tadašnjim vlastodršcima u satanizaciji svoje braće? Da li to režim uvođenjem sankcija vjekovnim prijateljima i proganjanjem političkih neistomišljenika obilježava sedamdeset godina golootočke golgote?
Ko može zaboraviti 128 srpskih svetinja, crkava i manastira, koji su od 1999.godine spaljeni i oštećeni, mnogi od njih pretvarani u deponije i javne toalete? Ko može zaboraviti hram Bogorodice Ljeviške, hram Svetog Spasa, manastir Devič, crkvu Sv. Jovana Preteče, i mnoge druge? Da li su sve nevine žrtve s Kosova i Metohije, njene svetinje i kulturno-istorijski spomenici toliko jeftini da ih se Srbija pod pritiskom međunarodne zajednice treba tako lako odreći?
U Crnoj Gori su uvijek stradali hrabri, pametni i obrazovani ljudi. Danas se ološ toliko namnožila da je časnim i poštenim ljudima gotovo nemoguće da dođu do izražaja i istine. Zgražavam se pred tom činjenicom i plašim se da smo dotakli dno i vratili se čitav vijek unazad i da su montirani politički progoni i suđenja političkim oponentima postali moćno oružje režima za skretanje pažnje s katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se nalazimo.
Crna Gora je danas, bez sumnje, puna crnih kutija, koje su, pod posebnom prismotrom države, i čije bi otvaranje do kraja razotkrilo svu surovost ove vlasti, koja se ničega ne libi da bi se dodvorila stranim mentorima i da bi sačuvala nezakonito stečeno bogatstvo
Zastrašujuće je i priznanje bivšeg ministra policije Konjevića da su u noći 24. oktobra 2015. godine u zgradi DB-a on, Milo Đukanović i Duško Marković, tadašnji šef tajne službe, dogovarali scenario kako razbiti mirne građanske proteste opozicije. U sudbonosnim trenucima za budućnost Crne Gore mnogo je bitnije kako će se prema novim izazovima odnositi opozicija, nego šta će raditi režim.
Nijesam imao namjeru da ga pitam gdje je politički angažovan, ali on kao da je jedva čekao da mi kaže da je na putu koji slijedi moja partija. „Nijesam te podržao kad si pristupio Demokratskom frontu, jer sam vjerovao da ljudi koji su u tom trenutku vodili partiju koju smo, između ostalih, i ti i ja osnivali, iskreno rade na njenom jačanju. Kada sam shvatio da nije tako, ali i da su oni koji su me ubjeđivali da vi to radite sebe radi nedugo zatim demantovali sebe i napustili partiju, odlučio sam da se vratim svojim prijateljima, jer ste jedini do kraja ostali posvećeni idealima koje smo sada već davne 1997. godine zajedno postavili kao cilj, od kojeg nećemo odustati. Istina, više nikada neću uzeti člansku kartu bilo koje partije, ali ću slijediti ideju koju smo zajedno gradili.“
Tačno se zna ko drži do kontinuiteta dokazivanja istine i borbe za istinu, a ko se povija kao slamka na vjetru od izbora do izbora mijenjajući politička i sva druga uvjerenja. Zato će i naredni predsjednički izbori pokazati, da li se iza navodne bitke za predsjednika krije bitka za istinsku Crnu Goru ili samo još jedna u nizu bitaka za liderstvo u opoziciji?
Možda zato ne razumijemo ovo vrijeme mi koji smo dio života proživjeli u državi gdje ste mogli zaspati u parku, na klupi, a da vas niko ne uznemirava, gdje vas niko na ulici ne bi mogao napasti, a da vam slučajni prolaznik ne bi pritekao u pomoć, gdje su se ljudi maksimalno poštovali i pomagali i gdje smo bili bezbjedni svuda i na svakom mjestu. Nažalost, više ništa nije kao prije. Izgubili smo ono najbitnije – kako postati i opstati čovjek u pravom smislu te riječi, jer je najveća ljudska vrijednost za sva vremena- biti čovjek.
Da li je municija u vozilu bila dio nekog planiranog terorističkog napada i da li u tome ima elemenata inostranosti? Da li su svi automobili iz pratnje visokih DPS funkcionera potencijalni automobili bombe? Shodno već ustaljenoj praksi, ne bi me začudilo da režim optuži nekoga iz opozicije da su upravo ljudi iz njihovih redova podmetnuli municiju i suzavac i da iza svega stoji Rusija?
Kao i što sam mnogo puta čuo da je put do istine mukotrpan i dug. Toga je, vjerujem, bio svjestan i moj partijski kolega Milan Knežević kada je krenuo na put demokratske borbe za slobodnu Crnu Goru. Zato vjerujem da njegov trud neće biti uzaludan, kao što ni borba za slobodnu Crnu Goru neće biti uzaludna, ma koliko dugo trajala.
Siguran sam da bi režim odavno sišao sa političke scene, da svoje prste u unutrašnje stvari Crne Gore nijesu dobrano umiješali i mešetari sa strane, koji više vode računa o svojim nego i interesima građana Crne Gore. Nijesam daleko od pomisli da upravo oni diktiraju podjele i raskole na opozicionoj političkoj sceni.
Dok ovo pišem, noć se već uveliko uselila u naše domove. Umorna Crna Gora spava. Borim se sa nesanicom. Ne znam još koliko dugo, jer i meni se, nakon svega, uveliko drijema.
Jer, kad su krali, zaduživali i uništavali Crnu Goru, i radili sve što im je palo na pamet, ne smijemo pristati da s njima dijelimo odgovornost za račun koji su sami napravili, a koji će nažalost morati plaćati oni koji nijesu ni bili rođeni kad su ovi došli na vlast. Uostalom, nema dijaloga s režimom koji svakodnevno hapsi, vrijeđa, omalovažava i satanizuje svakoga ko ima drugačije mišljenje od njega i njegovih nalogodavaca.
Kada će doći vrijeme da živimo bez straha i da se ne stidimo političara, njihovog rada i njihovih biografija? Kada nam pravosuđe neće biti korumpirano? Kada će doći dan da sve ključeve u svojim rukama ne drži jedan čovjek i jedna partija? Kada će prestati da se gazi Ustav i kada će sudije prestati da pišu presude u kabinetima režimskih vlastodržaca? Kada
Prva prilika za to su predsjednički izbori. Ako opozicija na ovim izborima izađe sa zajedničkim kandidatom koji će uz to biti i nestranačka ličnost, eto velike šanse za pobjedu. Oni koji na izborima budu kandidovali stranačke lidere ne žele smjenu režima. Oni nam time šalju poruku da je njihov cilj unutaropoziciona borba za prevlast. Narodu se od takve borbe i od takvih izbora odavno smučilo.
Kada se pomene Višegrad, misao nam odmah pođe na Ivu Andrića i njegov epohalni roman „Na Drini ćuprija“. Kada nogom stanete na most na Drini, prvo se sjetite nama toliko drage narodne pjesme „U divnome starom gradu Višegradu“. Samo nekoliko desetina metara od mosta na Drini nalazi se bista Mehmed paše Sokolovića, tragičnog junaka drame srpskog naroda kroz istoriju, zagledanog u svoju, u arhitektonskom i svakom drugom smislu impresivnu građevinu.
Danak u krvi koji na prostorima gdje žive Srbi sada u drugom obliku traje do današnjih dana i opominje sve one koji imaju gram pameti da se više nikada ne smije dozvoliti da svjetski mešetari i domaći izrodi otruju mržnjom srpsku krv i okrenu je protiv sebe same. I upravo u Višegradu, zahvaljujući režiseru svjetskog glasa Emiru Kusturici sagrađen je Andrićgrad, a u njegovom jezgru Crkva Cara Lazara i biste trojice najvećih Srba sa razdvojenih srpskih teritorija, književnika Iva Andrića, pjesnika i vladike Petra II Petrovića Njegoša i naučnika svjetskog glasa Nikole Tesle, koji nas opominju da moramo ma gdje bili i ma što radili biti zajedno. Lično bih bio srećan da sam u Andrićgradu zatekao i bistu velikog književnika i čovjeka Meše Selimovića, jer bi na taj način Andrićgrad zračio kao simbol srpskog stradanja i uzdizanja, ali i istine o nama i našoj vječnoj borbi za očuvanje srpskog identiteta na svim prostorima gdje Srbi žive. Time bi istorija Srba bila ovjenčana, a trnovit put kojim su Srbi prolazili kroz vjekove svjedočio bi o tome kako su zlotvori činjeli sve i čine da nam zatru sjeme i izbrišu pamćenje. Car Lazar, Ivo Andrić, Nikola Tesla, Njegoš i Meša, svako u svoje vrijeme, zadivio je i zadužio svijet do te mjere da će oni i njihova djela biti besmrtna za vjek vjekova.
Ivo Andrić, zagledan u daljinu, prvi nam je poželio dobrodošlicu. Ćutljiv i ozbiljan, onakav kakvim su ga zapamtili njegovi biografi iz njegovog grada mudro prati sve što nam se dešava i poziva da još jednom pročitamo „Znakove pored puta“. Neko primijeti da je Njegoš tu, da Ivu Andriću čuva leđa, a mene impresionira tekst na Njegoševom spomeniku „ Tragični junak kosovske misli“. Moj susret u Andrićgradu, sa Njegošem, učinio me je mnogo slobodnijim ovdje nego u mojoj Crnoj Gori. Uz Njegoša sam se i ja osjećao velikim, dok su se turisti iz čitavog svijeta divili našem vladici.
Nikola Tesla, naučnik oko kojeg se otima čitavi svijet, otvorio je oči čovječanstvu, a iz Andrićgrada poručuje: „Ako budem imao sreće da ostvarim neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za cijelo čovječanstvo. Ako se moje nade ispune, najslađa misao će mi biti ta da je to djelo jednoga Srbina.“ Danas je položaj Srba na svim teritorijama na kojim Srbi vjekovima žive, izuzetno težak. Težak i zato što Srbi danas nemaju tako velike ličnosti ni u državama gdje žive, ni međunarodnoj javnosti kakvi su bili naši slavni preci. Izgleda da se Aleksandar Vučić zaputio putem Mila Đukanovića. Zato se plašim da jednoga dana ne preda Kosovo i okrene leđa Rusiji. Zato sam u Crkvi Cara Lazara zapalio svijeću za pokoj duši svim stradalim kosovskim junacima i molio se da Bog da pameti aktuelnim nesrećnicima koji odlučuju u ime Srba da ne izdaju naše slavne pretke. Vučićevo sve otvorenije okretanje prema zapadu je vraćanje duga onima koji su ga doveli na vlast da bi služio njihovim interesima. Politika sjedjenja na dvije stolice njemu je dopuštena da bi prevario glasačko tijelo i učvrstio vlast. Vrlo brzo će morati da se odrekne jedne stolice, jer ga nalogodavci sa zapada sve više pritiskaju, a čini se da je blizu odluke da to bude on ruska. Naročito smiješno i naivno zvuči njegova najnovija priča o svekolikom narodnom razgovoru o statusu Kosova, koju gle čuda, prvi pozdravljaju američki zvaničnici u Srbiji, pa zato nijesam daleko od pomisli da Vučić opipava puls naroda, kako da bezbolnije po sebe odradi dobijeni zadatak sa zapada. Sve mi to zvuči kao pritisak zapada da se Kosovo mora predati. Oni koji se prihvate te sramne uloge treba da znaju da se temelji kuće ne daju po cijenu svega. Takođe svi Srbi moraju znati da nam preci Kosovo nijesu ostavili da bi njime trgovali, jer je Srpstvo bez Kosova kao tijelo bez srca. Srbi u Crnoj Gori iz politike Vučića i odnosa zvanične Srbije i prema statusu Srba u Crnoj Gori moraju izvući pouku i konačno shvatiti da su razgovori sa Vučićem na tu temu samo gubljenje vremena. Srbi u Crnoj Gori vremena za gubljenje nemaju zato rješenje svojih problema moraju potražiti unutar Crne Gore. To neće biti nimalo lako, ako znamo da je čitavi državni aparat okrenut protiv njih, a mržnja manjinskih naroda prema Srbima prerasla je u histeriju. Zato ne smijemo dozvoliti da Njegoš postane tragični junak srpske misli u Crnoj Gori, a Srbi narod nad kojim će svi kada im padne na pamet držati bič. Naročito ne kada se zna da su najbolji sinovi srpskog naroda, kao malo ko, zadužili čovječanstvo. A znakove pored puta treba samo pravilno čitati, gdje god se našli na prostorima gdje žive ili su živjeli Srbi.
DAN
